Search
By
Djetinjstvo miriše na blato, kišu i lišće. Miriše na pramen kose zalijepljen za čelo i čizme pune vode, na smijeh koji odjekuje dvorištem dok se kapljice razlijevaju po travi. Ipak, često smo mi odrasli ti koji, iz najbolje namjere, taj smijeh zaustavimo rečenicom „Ne skači u lokvu, prehladit ćeš se!“ Naravno, želimo ih zaštititi. No negdje između toplog šala i rezervnih čarapa, zaboravimo da dijete ne raste samo kad jede juhu i spava dovoljno, nego i kad istražuje, zaprlja se, padne i ustane.
Zašto su „prljave“ igre važne ?
Kad dijete gazi kroz blato, ne vježba samo ravnotežu. Ono uči kako njegovo tijelo reagira, kako izgleda trag čizme, što znači „klizavo“, kako se voda ponaša na zemlji. Svakim dodirom s prirodom dijete uči o svijetu, kroz osjetila, iskustvo, pokret. Upravo to su temelji senzornog razvoja, motorike i samopouzdanja. Djeca koja imaju priliku istraživati vani postaju otpornija, ne samo fizički, nego i emocionalno. Znaju da mogu pokušati, pogriješiti, da pad nije kraj. Nauče da blato nije neprijatelj, nego poziv na igru.
Prezaštićivanje: tiha prepreka rastu
Kada djetetu stalno brišemo ruke prije nego što ih samo pogleda, kad ga povlačimo iz lokve prije nego što samo otkrije koliko je voda hladna, mi mu zapravo oduzimamo priliku da se upozna sa sobom i svijetom. Prezaštićivanje često dolazi iz ljubavi, ali šalje poruku: “Ne vjerujem da možeš.“ Ono što morate pritom znati je da dijete raste upravo kroz prilike da pokaže da može, da samo obriše ruke, da samo procijeni koliko mu je hladno, da samo pronađe rješenje kad mu čizma ostane zaglavljena u blatu. Upravo u tim trenucima ono gradi unutarnju snagu i vjeru u sebe. To su mali koraci prema samostalnosti, onoj koja neće doći iz naših riječi, nego iz njihovih iskustava. Priroda je učiteljica i iscjeliteljica. Jesen, kiša i blato nisu neprijatelji zdravlja. Naprotiv, boravak na zraku, kretanje i dodir s prirodnim materijalima jačaju imunitet i smiruju živčani sustav. Priroda ima terapeutski učinak. Nakon igre vani djeca su mirnija, koncentriranija i sretnija.
Tamo gdje odrasli vide nered, dijete vidi mogućnosti. Možda je nama teško gledati mokre rukave i prljave dlanove, ali iza tog nereda krije se nešto mnogo dragocjenije, osjećaj slobode i djetinje radosti.
Kako pustiti, a ipak biti tu ?
Ne znači da dijete treba pustiti bez granica, nego da granice trebaju biti mudre.
Pripremite dijete - obucite vodonepropusnu odjeću, ponesite rezervne čarape, kišne čizmice, a onda - pustite ih. Stanite po strani i promatrajte kako se u lokvi odražava dijete koje raste, koje vjeruje sebi i svijetu. Možda će se vratiti mokro i blatnjavo, ali i bogatije za jedno iskustvo koje se ne može kupiti ni objasniti riječima. Odgoj nije držanje djece podalje od blata, nego davanje krila da u njega uskoče i znaju da ćemo ih dočekati s osmijehom.
FOTOGRAFIJE: Freepik
