Search
By
„Svi osjećaji su dozvoljeni“ ,govorimo dok sami stavljamo masku sreće za novi dan.
„Svi osjećaji su dozvoljeni.“
Zaista, u svijetu predškolske pedagogije i emocionalnog razvoja, ova rečenica je temelj. Djecu učimo da je u redu biti ljut, tužan, frustriran ili zabrinut, no koliko smo istinski svjesni koliko naši vlastiti osjećaji, način na koji ih izražavamo, i ponekad skrivamo, oblikuju njihov emocionalni svijet? Koliko puta smo, dok smo iznutra ljuti ili tužni, na lice navukli osmijeh kako bismo djecu „zaštitili“ od naših emocija? To činimo iz najbolje namjere da ih ne opteretimo, da ih ne uplašimo, da im ne ugrozimo osjećaj sigurnosti. A što zapravo tada radimo? Šaljemo im složenu poruku: „Ovaj osjećaj nije u redu, bolje da ga ne pokažemo.“ I tako, polako, djeca uče da neke emocije trebaju skrivati, da su određeni osjećaji „loši“ ili neprihvatljivi, što ih može zbuniti i udaljiti od iskrenog izražavanja svojih unutarnjih stanja.
Djeca uče kroz model. Oni promatraju, upijaju, kopiraju ,ne samo riječi, nego ton glasa, facijalne ekspresije, geste i način na koji rješavamo probleme. Kada smo frustrirani, a osmijeh nam zamagljuje istinu, dijete zapravo uči: „Ako su mama ili tata ljuti, najbolje je to sakriti.“
Ako stalno pretvaramo osjećaje, djeca ne dobiju priliku vidjeti kako se konstruktivno nositi s emocijama, kako ih prepoznati i razriješiti. Roditeljstvo uistinu jest učionica emocionalne inteligencije. Djeca nam daju neke nove uvide u nas same, bude neke nove emocije u nama, uz njih učimo kako reagirati na neke nove situacije, ali u isto vrijeme, dok oni nas uče stvarima o nama, mi njih učimo o emocijama, o njima, postavljamo temelj samopouzdanja.
Svaki osmijeh, svaka suza, svaki uzdah, kada osjećamo strah, tugu ili ljutnju, a dajemo si prostora da te osjećaje prepoznamo i proživimo na zdrav način, pružamo djetetu nevjerojatnu lekciju - emocije nisu neprijatelji. One su informacije, signali koji nam pomažu razumjeti sebe i druge.
Kako onda, praktično, „dozvoliti sve osjećaje“?
Prvo, važno je sebi priznati emociju. Kad osjećate ljutnju, nemojte je potiskivati, recite sebi: „Osjećam ljutnju. To je u redu. „ i probajte stati na trenutak i razmisliti kako je izraziti na konstruktivan način.
Drugo, komunicirajte osjećaje djetetu jednostavno i iskreno, primjerice: „Osjećam se malo frustrirano jer sam danas jako umorna.“ Ne morate detaljno objašnjavati sve razloge, ali iskrenost je ključna.
Treće, pokažite strategije rješavanja emocija: duboko disanje, kratka šetnja, razgovor, crtanje, ili čak skakanje. Djeca upijaju te male, ali moćne lekcije. Ovo nikako ne znači da trebate dijete preplaviti svojim emocijama. Riječ je o ravnoteži , pokazati da je u redu osjećati, a također pokazati i kako preuzeti kontrolu i odgovorno reagirati.
Važno je dati primjer kako se emocije obrađuju, a ne potiskuju. Djeca koja vide roditelje kako se nose sa osjećajima uče da svaka emocija ima svoje mjesto i način izražavanja. Oni uče da ljutnja ne mora završiti deranjem, da tuga ne mora biti skrivena, da strah ne mora paralizirati .
Osobno iskustvo s djecom često me podsjeća koliko su ova jednostavna pravila moćna. Jedna mama nedavno mi je ispričala kako je njena kćer, gledajući je kako mirno diše i govori o svojim frustracijama, sama počela koristiti iste strategije kada bi se osjećala ljuto. Bio je to jednostavan, životni model – emocija dolazi, emocija prolazi, a mi imamo alate da je razumijemo i izrazimo.
U konačnici, ključ je autentičnost. Dajmo djeci priliku vidjeti našu ljudskost. Ponekad smo tužni, ponekad sretni, ponekad zbunjeni. Neka vide da osjećaji nisu nešto čega se treba sramiti, nego prirodan dio života. Neka vide da postoje zdravi načini kako se s emocijama nosimo. Kroz naš primjer, djeca uče najvažniju lekciju: emocije nisu problem, već most prema boljoj povezanosti, razumijevanju i suosjećanju.
Svi osjećaji su dozvoljeni i djeca nas gledaju i uče kako se s njima nositi. Budimo iskreni, budimo prisutni, budimo model. Osmijeh može ostati, ali neka bude od srca, a ne maska koja skriva unutarnju oluju jer upravo u toj iskrenosti leži pravo učenje emocionalne snage.
Autorica: Branka Đaković Bjelajac, univ.bacc.praesc.educ., Montessori odgojiteljica, osnivačica Boje djetinjstva
FOTOGRAFIJE: Pexels
