Search
By
Usamljenost je duboko neugodan osjećaj. Toliko neugodan da često svjesno ili nesvjesno radimo sve u našoj moći da ga izbjegnemo. Popunjavamo vrijeme aktivnostima, sadržajem, mislima, samo kako ga ne bismo osjetili. Jer - boli. Ovdje ne govorimo o samoći, odnosno trenucima kad želimo biti sami, kad nismo okruženi ljudima i u tome uživamo i punimo baterije. Ovdje govorimo o stanju u kojem se osjećamo nepovezano, udaljeno, neshvaćeno, neprepoznato, nevidljivo i u kojem ne osjećamo da se možemo približiti ni sebi ni drugima. U radu s ljudima često se susrećem sa slikovitim prikazima tog iskustva gdje između osobe i ostatka svijeta postoji neko staklo/zastor kroz koji osoba vidi da drugi postoje, ali ne može ih dohvatiti, dosegnuti na način koji bi bio zadovoljavajući, i koji bi pružio osjećaj povezanosti, viđenosti, prisutnosti.
Božićno vrijeme često potencira ovaj osjećaj jer je velik naglasak na obitelji, zajedništvu, radosti. Nalazimo se na mjestu gdje svugdje oko sebe vidimo što bi “trebalo biti”, ali u sebi osjećamo kao da je to nedohvatljivo. Kod nekih će to izazvati tugu i melankoliju, dodatno povlačenje, dok će kod nekih izazvati frustraciju i ljutnju, možda čak i zamjeranje i bijes. I ništa od tog nije neobično. Na biološkoj razini, taj kompleksni osjećaj usamljenosti sa sobom nosi disregulirano lučenje određenih hormona, što dovodi do većeg nezadovoljstva, veće razine stresa, veće sklonosti konfliktima, veće sklonosti hiperfiksacije na negativno, itd.
A što je to zapravo što nas čini da se osjećamo usamljeno? Zašto smo usamljeni za Božić, dok sve oko nas izgleda tako divno, emotivno, lijepo…
Iz perspektive geštalt psihoterapije, fenomen usamljenosti promatra se kao disrupcija na granici kontakta, kako sa sobom tako i sa drugima. To, jednostavnije rečeno, znači da u trenutku kad se trebamo povezati sa sobom ili s drugima, doživjeti ono što se u tom trenu zapravo događa, naš sustav blokira tu akciju iz nekog razloga i ostajemo s neispunjenom potrebom.
Na dnevnoj bazi, doživljavamo različite vrste nelagode, šokova, razočarenja. I s njima se nosimo kako znamo i umijemo, odnosno kako smo od svoje okoline naučili da je prikladno. Ako smo netko tko je naučio da osjećaji nisu dobri, da neugoda nije nešto što treba izdržati nego izbjeći, vjerojatno ćemo se s nelagodom nositi tako da si odvlačimo pažnju na koji god način - kroz npr. posao, izlaske, treninge, gejmanje, pornografiju, skrolanje. Ako smo netko tko je naučio da za svaki problem postoji logično rješenje, zaronit ćemo npr. u racionalizaciju, promišljanje, prožvakivanje, “overthinking”. Ako smo netko tko snažno osjeća, možda ćemo se baviti time na način da se prepustimo anksioznosti, tuzi, nemoći i čekati da nas netko izbavi.
Različiti su scenariji nošenja s nelagodom svakodnevnih izazova ovisno o tome što su naša uvjerenja i kakvo je naše životno iskustvo. Puno smo toga kroz život progutali o tome kako je “ispravno” nositi se sa stvarima i nije nimalo jednostavno razmontirati sve te ideje. No, ono što je zajednički nazivnik svemu tome, je izbjegavanje osjećanja onoga što je zaista u danom trenutku prisutno. Ako u trenu neke patnje, u najširem mogućem smislu te riječi, ne možemo stati na tom mjestu i dopustiti si osjećaj koji nam prirodno dolazi i koji je adekvatna reakcija na tu patnju, odmaknut ćemo se od svog autentičnog iskustva, odnosno odmaknut ćemo se od sebe. Što više puta ponovimo tu radnju kroz dan, tjedan, mjesec, to će ta udaljenost biti veća, a naš će osjećaj neprisutnosti, nepovezanosti biti intenzivniji i uslijedit će usamljenost.
Ako umanjujemo svoj doživljaj stvarnosti, npr. ne dopuštamo si biti tužni, ljuti, razočarani, ekspresivni, jer smatramo da nije prikladno ili dopušteno, onda će nam biti i teže se povezati s drugima jer ono što ćemo s njima dijeliti neće biti naše stvarno iskustvo već umanjena, odmaknuta verzija toga. S drugima se možemo sresti onoliko koliko se susrećemo sa sobom. Usamljenost raste što se više odmičemo od sebe, i što si manje dopuštamo biti onakvima kakvi u srži jesmo ili želimo biti.
Usamljenost je, dakle iznimno nelagodan osjećaj. I istovremeno, ako prepoznajemo da je tu, to ne mora značiti beznadnost i nekakav kraj. Ako si dopustimo, može označavati početak stvarnog upoznavanja sebe, i posljedično stvarnog povezivanja s drugima oko nas.
U geštalt psihoterapiji postoji nešto što se zove “paradoksalna teorija promjene” koja u srži kaže da se stvari mijenjaju tek onda kad ih prihvatimo onakvima kakve u realnosti jesu. Uranjanje u osjećaj usamljenosti s interesom, ako je potrebno uz podršku stručnjaka, zapravo nas vodi u veće upoznavanje sebe, i smanjenje osjećaja odvojenosti, nevidljivosti i neshvaćenosti. Ako osjećaje, koliko god teški, doživimo kao putokaze umjesto da ih blokiramo kad se pojave, dovest će nas prije svega do nas samih, a onda i do drugih s kojima želimo biti u stvarnom, hranjivom odnosu.
AUTORICA: Ela Magda, edukantica gestalt psihoterapije pod supervizijom, osnivačica Aeithalis savjetovanje
FOTOGRAFIJE: Freepik
