Search
By
Proljeće je vrijeme kad stvari počinju ponovo. Priroda se budi pa tako i naša energija skupa s njom. Ljepše vrijeme, duži dani i priroda obojena u sto boja. Sve to i nas izvlači iz nekog zimskog sna. Imamo potrebu krenuti u akciju, ostvariti ciljeve. Povuče nas ta energija i želimo uskočiti. No, pitanje je postoji li neka stabilna baza za sve te stvari koje imamo potrebu imati i ostvariti.
Puno se priča o groundingu odnosno uzemljenju. Pomalo kao da je ta riječ postala nova poštapalica. Podjednako obilno ju koriste i terapeuti i laici. Daleko od toga da nije važna. Istovremeno, kao i mnogi drugi trendovi, i ovaj ima tendenciju sugerirati da je uzemljenje, nešto što možemo brzo postići kroz par vježbi. Nešto što proizvedemo nekim brzim procesom pravilnog disanja, somatske joge, istezanja, journalinga (ili nečeg sličnog), što nas onda regulira, umiruje, što nam daje unutarnju snagu. No, istina je da cijela stvar nije baš tako romantična. I to je onaj dio koji nas, jednom kad ga u tom procesu doživimo, izbaci iz tračnica uzemljenja, pa se razočaramo ili odustanemo jer mislimo da nešto ne radimo dobro.
Uzemljenje je proces imenovanja, a zatim prihvaćanja stvarnosti onakve kakva je. Osjećaj umirenja koji dobijemo kad se “uzemljimo” ne proizlazi iz nekog mističnog momenta koji neki mogu, a neki ne mogu postići nego doslovno iz vraćanja sebe u svijest o sebi, o svom tijelu i o tome kako na senzoričkoj razini doživljavamo svoje tijelo i njegove reakcije na okolinu u stvarnom vremenu. Uzemljenje nas podsjeća da smo tu. Ne u prošlosti, ne u budućnosti. Ne lebdimo u beskrajnim mislima i scenarijima nego smo vezani (u dobru i zlu) za sadašnji trenutak. To u sebi nosi i slobodu i olakšanje, jer smo taj čas svjesni da ne postoji ništa drugo osim sada, i da smo takoreći sigurni. Istovremeno, to sa sobom nosi i prihvaćanje svoje stvarnosti onakve kakva je - a to nekad stvarno ne želimo napraviti. Želimo osjećaj olakšanja, bez prihvaćanja realnosti. To nažalost ne ide tako. Svakako ne dugoročno. Postoje mnogi načini da osjetimo olakšanje, neki od njih su i naočigled zdravi (joga, meditacija, journaling, itd.), ali pitanje je pomažu li nam te stvari u tom trenu zaista se uzemljiti ili nam pomažu u tome da izbjegnemo kontakt s onim što je zaista prisutno.
Proljeće dolazi nakon zime. Tijekom zime priroda naočigled miruje, ali zapravo se uzemljuje. Korijenje poseže dublje u dubinu da dosegne nutrijente koji su mu potrebni da preživi. Učvršćuje se u realnosti. Zima nije vrijeme cvjetanja - zima je vrijeme mirovanja. Priroda se s time organski pomiruje jer zna da ne može drukčije. I onda samo prati ritam koji stvarnost nameće. I ukorjenjuje se. Ono što se činilo kao jad, umiranje, bezbojnost, zapravo je bio proces učvršćivanja zato da plodovi mogu doći kad za to bude vrijeme.
Terapijski gledano, uzemljenje nije izbjegavanje nelagode, nego prepoznavanje, imenovanje i puštanje realnosti da bude takva kakva je. Neugodno je. Osobito kad želimo ne biti tu gdje jesmo već negdje drugdje gdje je ljepše, uzbudljivije, uspješnije nego ovdje. Puno našeg unutarnjeg rasta zapinje baš iz tog razloga jer očekujemo da nelagoda ne smije biti tu, da je kontraproduktivna i da narušava naš rast. Ideja nam je da prihvaćanje stvarnosti koja je neugodna i teška zapravo neće riješiti naš problem nego će nas “uljuljkati” i dati nam izgovor da ostanemo tu gdje jesmo. Ali zapravo je upravo suprotno istina. Ako ne znamo gdje smo, ne znamo ni gdje trebamo ići. Uzemljenje nam pomaže imenovati realnost, locirati se u vremenu, prostoru i okolnostima. Ako iz svojih praksi uzemljenja dobivamo jedino neko trenutačno olakšanje, možda je vrijeme za preispitivati te prakse.
Teško je na proljeće shvatiti da sve ono što možda imamo potrebu imati i ostvariti nema dovoljno čvrstu bazu jer nismo ulagali u tu bazu, da možda nije toliko blizu i ostvarivo kao što smo mislili. Lakše je možda pratiti trendove i pokušavati sudjelovati u “probuđenju”. Istovremeno, brze stvari nisu održive. Kvalitetne stvari trebaju vremena. Znamo to kad je riječ o prirodi. Naučili smo to još u osnovnoj školi kad smo radili eksperiment uzgoja graha kod kuće, kad smo morali stvoriti uvjete, paziti na te uvjete i čekati da vidimo tu malu klicu. Znamo to i kad je riječ o modi. Dobra, kvalitetna odjeća dolazi iz predanog procesa odabira kvalitetne tkanine i vještine krojenja koja produžuje vijek trajanja odjevnog komada. Proces izrade traje dulje, skuplji je, ali rezultat je dugotrajniji od jeftinije i brže alternative. Pa onda neki još uvijek nosimo neke komade koji su naši roditelji nosili, jer su bili rađeni kvalitetnije i održivije. Znamo to također u kulinarstvu. Posljednjih je godina postalo popularno raditi svoj kruh od kiselog tijesta. Za taj proces potrebno je strpljenje i ulaganje truda prvo u izradu startera koji onda postaje baza za sve kruhove i peciva koja ćemo raditi, a za koje ćemo isto tako morati uložiti trud, mijesiti tijesto, čekati da se digne, paziti kako ga čuvamo i koliko ga pečemo. U mnogim smo stvarima svjesni da ako želimo vidjeti neki rezultat, moramo uložiti dugotrajniji trud i ne možemo tražiti prečice jer stvari onda naprosto neće uspjeti. Otkud onda ideja da mi možemo ikako drukčije uspjeti u svom cvjetanju?
U svijetu brzih rješenja, AI-ja, prebrze mode, prebrze hrane, prebrzih tjelesnih transformacija, prebrzih rješenja za emocionalna stanja, možda je vrijedno ugledati se na prirodu koja tako postojano, kontinuirano i dosljedno pokazuje koji to procesi zapravo donose rezultate koji nas toliko oduševljavaju.
AUTORICA: Ela Magda, edukantica gestalt psihoterapije pod supervizijom, osnivačica Aeithalis savjetovanje
FOTOGRAFIJE: Pexel
