Search
By
Na prvi pogled čini se da žene danas imaju više slobode nego ikada prije. Ipak, mnoge od njih osjećaju duboku udaljenost od sebe, vlastitih instinkata i autentične ekspresije. Između društvenih očekivanja, idealiziranih slika na društvenim mrežama i stoljećima dugih kulturnih uvjetovanja, lako je izgubiti kontakt s onim unutarnjim, divljim i živim dijelom sebe. Ovaj tekst govori upravo o tom putu, o gubitku sebe, ali i o mogućnosti povratka vlastitoj istini i slobodi.
Nema mi ništa ljepše nego u dječjem parku vidjeti male djevojčice kako se s lakoćom pentraju po spravama, prevrću se, skaču, viču i glasno se smiju. Kao male tarzanke, divlje, još uvijek neomeđene pravilima, kalupima i očekivanjima društva. I onda se dogodi život, i sva ta neposrednost počinje biti potisnuta. Psihoterapijski uredi ovih su dana puni žena koje se osjećaju potonulo, depresivno, demotivirano, anksiozno, paralizirano, neostvareno, i duboko nezadovoljno svojim životom. Što se dogodi da žena iz tog stanja prekrasnog divljaštva pređe u stanje paralize i dubokog unutarnjeg sukoba?
Clarissa Pinkola Estes, autorica i jungijanska psihoanalitičarka, napisala je knjigu koja je postala referentna knjiga za mnoge žene u oporavku od života u potiskivanju. Radi se o knjizi “Žene koje trče s vukovima”. Mnogo je “dragulja” u toj knjizi, a jedan meni osobito drag u kontekstu psihoterapijskog rada sa ženama, je poglavlje “Podivljala žena”. “Podivljala žena je ona koja je nekad bila u svojem prirodnomu psihičkom stanju - to jest u pravom divljem stanju - pa je poslije zarobljena nekim slijedom događaja, zbog čega se previše pripitomila, a njezini instinkti postali su umrtvljeni. (…) Postoji određeni obrazac gubitka instinkta. (…) U psihičkim šumama postoje mnoge stupice izrađene od hrđava željeza koje leže tik ispod lisnate zeleni šumskog tla. Psihološki promatrano, to vrijedi i za svijet u velikome. Postoje razni mamci kojima smo podložni: veze, ljudi i pothvati koji nas privlače, ali unutar te naoko lijepe meke postoji nešto usiljeno, nešto što nam ubije duh čim zagrizemo.” (C.P. Estes, Žene koje trče s vukovima, Vorto Palabra, 2020.; str. 229.)
Bajke su prepune poučnih priča o tome kako čovjeka lako zavaraju naočigled lijepe stvari, i koliko je pogubno za osobu povesti se za površnom privlačnošću. Danas živimo u svijetu u kojem zapravo moramo jako naprezati oči da bismo vidjeli nešto što nije naočigled lijepo, a u srži pokvareno. Društvene mreže cvjetaju na površnoj ljepoti, brzim rješenjima za sve vrste nelagode, i lakom uspjehu. Iznimno se teško tome oduprijeti, jer - sve je tako lijepo i privlačno s jedne strane, a s druge, izloženi smo stoljećima dugom uvjeravanju da s nama kao ženama uvijek nešto ne valja, i da stalno moramo biti u potrazi za poboljšanjem kako bismo napokon bile prihvatljive. Pa se tim bespućima interneta krećemo kao izgladnjeli Ivica i Marica koji naposlijetku nailaze na prekrasnu kućicu od kolača.
Društvene mreže i poznate ličnosti obojane su u tu čistu neutralnu bež boju, omeđene jasnim linijama, obučene u savršeno ispeglanu odjeću, besprijekornog tena, idealnih ženstvenih oblina, sveobuhvatne jutarnje rutine od dvadeset koraka. Uklapaju se u sve ono što društvo danas od žene očekuje. Lijepe, čiste, kompaktne, poduzetne, a opet ženstvene.
I to, htjele - ne htjele, postavlja standard ženama koje pokušavaju živjeti svoje svakodnevne, financijama, djecom, obvezama ograničene živote. Kad god otvorimo društvene mreže ili bilo koji medij, ne možemo pobjeći tome da nas s druge strane gleda netko naočigled savršen, tko postavlja standarde poželjnosti, izvrsnosti, ženstvenosti. I onima emocionalno najsnažnijima među nama to će predstavljati napor i izazov, a kamoli svima nama koje nemamo unutarnju i vanjsku podršku koja nas može podržati u tome da ne pohrlimo grlom u te naočigled prekrasne, a u srži otrovne jagode.
Kulturološki smo uvjetovani, i žene i muškarci, živjeti van sebe; u nekom prostoru stalnog nezadovoljstva i fokusiranosti na van, na zahtjeve okoline i neposrednih drugih oko nas. I to je ono što je profitabilno za kulturu u kojoj živimo. Jer ako smo izvan sebe, ne znamo zapravo tko smo, gdje se nalazimo, što osjećamo i što nam treba. Osjećamo nelagodnu prazninu koju ne možemo imenovati već ju samo želimo popuniti kako bi se maknula, jer ne podnosimo taj osjećaj. No, ako ne znamo tko smo i gdje smo, teško je znati što nam treba. Pa će se tako svaka primamljiva ponuda činiti baš kao ono što nam treba. Na tom temelju rastu i cvjetaju tržišta brze mode, i mnogih drugih kojima je cilj uvjeriti žene da im samo još to nešto nedostaje da se osjećaju potpuno i dovoljno dobro. Da se trebaju još samo malo suobličiti nekoj karikaturi i da će to značiti kraj te stoljećima duge potrage za prihvaćenošću i sigurnošću.
Što dalje jurimo glavom bez obzira u tom stanju odvojenosti od sebe, to je teže vratiti se sebi. Jer je posebna vrsta boli i nelagode prisutna kad zakoračimo nazad u taj prostor “sebe” nakon što smo toliko dugo živjele van sebe. To je bol suočavanja sa svim dijelovima sebe koje smo napustile kako bi se svidjele nekome, bol suočavanja s time da je vrijeme prošlo i da ga nikad nećemo dobiti natrag, bol suočavanja s tugom koja prožima sve te gubitke sebe, gubitke slika o sebi i svojoj budućnosti kakvu smo zamišljale, a koja se nije ostvarila. Bol neprihvaćanja od strane drugih. Bol neprihvaćanja od strane sebe.
No, ako se želimo vratiti toj pravoj, stvarnoj sebi, to je cijena koju plaćamo. Psihoterapijski proces žena nerijetko je prolazak kroz točno taj proces. Učimo kako si dopustiti ekspresiju koja je s vremenom postala zarobljena u nama. I za različite žene to izgleda različito.
Arhetip divlje žene nije neka žena koja odjednom nema nikakve granice, koja je kaotična, koja lebdi i postaje nepredvidiva. Psihoanalitički arhetip divlje žene kako ga opisuje Pinkola Estes mjesto je gdje se žena susreće sa svojim sržnim težnjama. Za neke će žene to izgledati kao puštanje glasa, upoznavanje sa svojom agresijom, za neke će to značiti otpuštanje agresije i ulazak u nježnost, neke će se žene vratiti interesima i talentima koje su davno zapostavile, neke će napokon ući u svoju ambicioznost. U srži je toga zapravo susret sa svojim otporima (obrambenim mehanizmima), razumijevanje odakle dolaze, što im je bila funkcija, kako su nas poslužili, te stvaranje sustava podrške unutar sebe koji može podržati nove izbore koji će otpore učiniti redundantnima, izdržavanje nelagode, i iskorak u nepoznato s vjerom da smo zaista dovoljne i dovoljno vrijedne rizika koji dolazi s takvim iskorakom.
Ono što nas čeka s druge strane nije samo osjećaj slobode, već i ljubav prema sebi i našoj istinskoj ekspresiji, poboljšanje odnosa s drugima, osjećaj veće ostvarenosti poslovno, kreativno, i osjećaj većeg sveopćeg zadovoljstva. Dan žena nije dan kad slavimo okvire ženstvenosti u koje smo strpane, već dan kad slavimo svoj povratak sebi i svojoj autentičnoj ekspresiji koja inherentno ima, i mora ponovno zauzeti svoje mjesto u svijetu u kojem živimo.
AUTORICA: Ela Magda, edukantica gestalt psihoterapije pod supervizijom, osnivačica Aeithalis savjetovanje FOTOGRAFIJE: Pexels, via Pinterest
