Search
By
Prije svega, moram reći da poanta ovog teksta nije osuda bilo koga ili čega ni na kojoj razini. Ideja je pokušati razumjeti fenomen koji je poharao svijet zadnjih nekoliko godina, odnosno mnogo duže od toga, ali je tek nedavno dobio ime situationship.
Što je uopće situationship? Sama riječ je stvorena spajanjem riječi situacija (eng. situation) i veza (eng. relationship). To je odnos između dvoje ljudi koji se igrom slučaja nalaze jedno drugom u životu (prijatelji, poznanici), a koji ulaze u odnos koji je više od prijateljskog, ali neomeđen granicama onoga što bi se tradicionalno nazivalo veza. Možemo reći i Schrödingerova veza - istovremeno jesmo i nismo zajedno.
Kako je do toga došlo?
Naravno, kao i uvijek, ne postoji jedan odgovor već splet faktora. Svaka osoba iz svojih razloga bira takvu vrstu odnosa. Netko će kao razlog navesti manjak vremena - teško se organiziramo uz posao i obveze koje imamo, drukčije posložene prioritete - biti u punovremenom odnosu nije nam toliko bitno (trenutno ili uopće), zazor od prilagodbe svog života na drugu osobu, strah od emocionalnog vezanja ili isključivosti s nekim, itd. A možda će navesti i sve od navedenog. Život se dosta promijenio od vremena kad su dugoročni odnosi bili dio socijalnog očekivanja, način preživljavanja, nastavka obiteljske linije, itd. Danas imamo opciju razmišljati o tome što želimo, kako to želimo, na što smo spremni pristati, a na što ne - pa onda naravno i koristimo tu opciju.
Istovremeno, na temelju iskustva koje imam u radu s ljudima, mislim da nije nategnuto reći da velika većina nas, i muškaraca i žena, ima potrebu biti viđena, cijenjena, njegovana (da ne kažem voljena) na nekoj razini. Nije lako ignorirati tu potrebu, čak i kad smo možda svjesni svih ovih ranije navedenih faktora u svom životu. Ovisno o kontekstu, nekad je ta potreba izraženija. Normalno je u toj situaciji željeti posegnuti za nečim što neće zahtijevati od nas ono što ne želimo ili ne možemo dati, a što će ipak na neki način, barem na tren, popuniti prazninu koju osjećamo (na svjesnoj ili nesvjesnoj razini). Kako i naslov kaže, black friday romantičnih odnosa - to je prilika da dobijemo ono što želimo, bez plaćanja “pune cijene” veze. Takva jedna situacijska veza daje nam opciju dobivanja benefita odnosa bez svih zahtjeva koje tradicionalna veza zahtijeva.
A što je cijena koju plaćamo?
Ako pristupam ovome iz perspektive psihoterapije, krenula bih od toga da nije poanta u davanju jasnih, “objektivnih” odgovora već u istraživanju fenomena. To bi značilo postaviti (si) niz pitanja koja mogu pomoći da razumijemo kako to da biramo taj oblik odnosa, što od njega očekujemo, što dobivamo, što nam radi odabir toga, i ulazimo li u to svjesno, preuzimajući odgovornost za sebe i posljedice koje nas čekaju, ili ne. Što je poanta toga?
Mislim da su rijetke situacije u kojima dvoje ljudi potpuno svjesno, bez očekivanja, s punom odgovornosti za sebe ulaze u odnos. Većinu vremena u odnose unosimo hrpu nesvjesnih procesa, želja i potreba, koje onda kroz odnos, definirani ili nedefinirani, projiciramo na drugu osobu. Projekcija je mehanizam obrane, ili kako se u gestalt psihoterapiji zove “kreativna prilagodba”, koji koristimo kad nam je teško suočiti se s nečim u sebi, pa to onda projiciramo na van, odnosno lijepimo na drugu osobu i nju “krivimo” za nešto što je zapravo naše. To nije svjestan proces, odnosno ne radimo to namjerno, već je to u većini slučajeva nesvjestan proces koji se odvija da bi se zaštitili od boli. Taj mehanizam u odnosu nužno dovodi do frustracije kod obje strane, jer iako su neki dijelovi odnosa lijepi, ove neke “podzemne struje” stvaraju pritisak koji jedna ili obje strane ne mogu izdržati i nerijetko stvari pucaju na bolne načine, za jednu ili obje strane.
Zato je vrijedno uložiti vrijeme u to da istražimo što su zapravo stvari koje osjećamo, što su stvari koje želimo, a što ne. Sve u svrhu toga kako bismo mogli biti iskreni i sa sobom, i na kraju s drugom osobom koja može biti povrijeđena manjkom jasnoće s naše strane. To se može činiti kao kontra-intuitivno, jer kroz ovaj tip veze želimo dobiti zadovoljstvo, a ne dodatni posao. No, na duge staze je to ušteda vremena, živaca, i sprječavanja potencijalne povrede i emocionalnog kaosa koji nastane kad se stvari nužno zakompliciraju zbog manjka jasnoće i neizgovorenih očekivanja.
To naravno nije obavezno niti je itko dužan opravdavati razloge zašto ulazi u nekakvu vrstu odnosa. Istovremeno, ako smo na mjestu gdje ulazimo u odnose koji neodoljivo podsjećaju jedan na drugi, gdje se neprestano nalazimo u istim situacijama, ponavljamo iste obrasce, nekad čak i izgovaramo iste rečenice, onda je možda, zbog nas samih, važno prožvakati svoj unutarnji proces i vidjeti što se zapravo događa, što nas motivira, i koje su zapravo potrebe u bazi naših ponašanja. Jednom kad to znamo, puno je lakše birati stvari koje će te potrebe zapravo i zadovoljiti.
AUTORICA: Ela Magda, edukantica gestalt psihoterapije pod supervizijom, osnivačica Aeithalis savjetovanje
FOTOGRAFIJE: Pinterest
