Search
By
Stipe Božić bio je na najvišim vrhovima svijeta, među polarnim prostranstvima i dubinama podzemlja. Alpinistički virtuoz čija su postignuća iznimna i inspiracija za sve one koji se usude sanjati o osvajanju vrhova. Simbol je neslomljive volje, neumornog istraživanja i pustolovnog duha koji pomiče granice.
Stipe Božić popeo je se na 3 najviša vrha na svijetu, na Mt. Everest (8849 m), K2 (8611 m), i Kangchenjungu (8586 m). Na Mt. Everest popeo se čak 2 puta. Prvi puta popeo se 1979. s ekspedicijom preko Zapadnog grebena, tako postavši prvi na svijetu koji su se popeli tim smjerom, ujedno i prvi Hrvat na Mt. Everestu. A drugi put na Mt. Everest popeo se 1989. smjerom preko Južnog sedla kojom ide 99% planinara i smjer o kojem zapravo najviše čitamo. Na Mt. Everest popelo se 6.664 ljudi, od toga ih se 12 popelo smjerom preko Zapadnog grebena.
Iako je K2, s visinom od 8611 m drugi najviši vrh na svijetu, od Mt. Everesta niži 238 m, K2 zapravo je postignuće prepoznato među iskusnim planinarima. Kao vrh koji nosi strašne epitete „Killer Mountain“ , ujedno kod planinara izaziva i divljenje i izazov, vrh je koji pokazuje istinsku izdržljivost i izvrsnost planinara.
Osvojivši i vrhove svih sedam kontinenata, Stipe je utisnuo svoje ime u povijest alpinizma. No, njegova hrabrost i istraživački duh ne poznaju granice samo visina – spustio se i 1395 metara duboko u podzemlje Lukine jame na Velebitu, s jednom međunarodnom ekspedicijom na skijama stigao do Sjevernog pola te snimio prekrasne kadrove najdubljih i najzabačenijih kutaka svijeta.
Osim što se penjao do samih nebesa, Stipe je svojom kreativnošću i oštroumnošću osvojio i svijet umjetnosti i filma. Njegove uspješne izložbe fotografija i književna djela poput "Put na vrh svijeta", "Sedam vrhova" i "San o Everestu" svjedoče o njegovom izvanrednom talentu i istraživačkom duhu.
Kroz ovaj intervju, zavirujemo u svijet Stipe Božića, gdje se vrhunci dosežu doslovno i metaforički, gdje je hrabrost ne samo putovanje do najviših vrhova, već i putovanje do vlastitih granica. Sada, poslušajmo njegovu priču, gdje se hrabrost spaja s umjetnošću, istraživanje s inspiracijom, i gdje nema granica koje se ne mogu savladati.
Stipe, možete li nam ispričati kako je sve počelo, što vas je inspiriralo da se počnete baviti planinarstvom?
SB: Slučajno sam u srednjoj školi susreo prijatelje koji su me pozvali u izviđače a onda sam u izviđačima sreo nekolicinu koji su zimi odlazili sa skijama na Kamešnicu. Na tim izletima sam sreo alpiniste koji su me zainteresirali za alpinističku školu gdje sam se naučio osnovama penjanja po okomitim stijenama. U početku sam se s kolegama iz Planinarskog društva Mosor penjao po stijenama Mosora, Kozjaka, Biokova, Velebita i Dinare a kasnije smo se odvažili za strmine najviših vrhova Alpa. Kad smo vidjeli da nam visine dobro idu organizirali smo ekspediciju u gorje Hindukush. Tamo sam se s klupskim kolegom Borisom Siriščevićom popeo na 7942 metra visoki Noshaq, najviši vrh Afganistana.
Prvo penjanje na visinu iznad 4000 metara
Kakvo je bilo vaše prvo iskustvo penjanja iznad 4000 metara nadmorske visine? Možete li nam opisati osjećaj kad ste prvi put osvojili takav visoki vrh?
SB: To je bio uspon na 4478 metara visoki Matterhorn po grebenu Leone. Penjao sam se s Vinkom Maroevićem, bratom pokojnog akademika Tonka Maroevića. Na visini 4248 metra uhvatila nas je oluja. Padao je gust snijeg, počela je grmljavina i sijevanje a vjetar se pojačavao. Bilo je to prvi put da sam osjetio pucketanje u kosi a iz prstiju su mi skakale iskre, bili smo nabijeni statički elektricitetom. Unatoč blizini vrha morali smo se što prije spustiti s planine. Bila je to prva lekcija, odustajanje od vrha.
Kada ste shvatili da se želite posvetiti planinarenju ozbiljnije i da to nije samo prolazna avantura, već vaša strast?
SB: Nakon neugodnog iskustva na Matterhornu nastavio sam s penjanjem na alpske vrhove. Ispenjao sam nekoliko zaleđenih stijena u području Gross Glocknera i popeo se na Mont Blanc i sve više sam vremena provodio u stijenama i visokim planinama. Onda smo Splićani organizirali ekspediciju u gorje Hindukush gdje smo se popeli na najviši vrh Afganistana 7492 metra visoki vrh Noshaq. To je bila moja ulaznica za Himalaje.
Usponi iznad 8.000 metara
Kako su izgledale pripreme za prvo osvajanje vrha svijeta?
SB: U to vrijeme Slovenci su pripremali ekspediciju na najviši vrh svijeta Mount Everest 8848 m i to po do tada neprepenjanom Zapadnom grebenu. Izabran sam u ekipu što je bilo očekivano s obzirom na iskustvo s Hindukusha ali nitko, pa ni ja sam, nije očekivao da ću se popeti na vrh. Pripreme su bile vrlo intenzivne, osim fizičkih priprema morali smo se baviti i organizacijom naše ekspedicije jer mi nismo imali nekog organizacijskog odbora. Svaki je član ekspedicije dobio neki zadatak, ka na primjer izrada opreme koje tada nije bilo na tržištu, pripreme transporta opreme i organizacija dolaska u Nepal.
Na što su vas upozorili mentori u ekspediciji i kako se to pri samom usponu pokazalo korisnim?
SB: Vrlo su važni bili savjeti mojih mentora koji su mi govorili da uvijek imam na umu kako ću se vratiti. Onaj koji misli samo na vrh neće se s njega vratiti. Stajanje na vrhu planine samo je prvo poluvrijeme ove opasne utakmice. U ostalim sportovima kad se dosegne cilj ili sudac odsvira kraj utakmice sportaši idu u svlačionicu i sve je gotovo. U našem slučaju povratak s vrha je često mnogo teži jer smo umorniji a vrijeme se obično u drugom dijelu dana kvari. Zato se većina nesreća događa pri spuštanju s visokih planina.
„Vrlo su važni bili savjeti mojih mentora koji su mi govorili da uvijek imam na umu kako ću se vratiti. Onaj koji misli samo na vrh neće se s njega vratiti. Stajanje na vrhu planine samo je prvo poluvrijeme ove opasne utakmice.“
Što je najvažnija stvar koju ste ponijeli sa sobom na ekspediciju na Mt. Everest?
SB: Čini mi se da osim nužne opreme za penjanje je najvažnija bila filmska kamera i fotoaparati. S fotoaparatima sam snimio crno bijele i kolor fotografije. Posebno je važno bilo što sam sve do vrha snimao filmskom kamerom pa su te snimke putem televizije doprle u domove mnogih koji su putem televizije i tiska doprle do široke publike koja do tada nije imala prilike zaviriti u svijet najviših planina svijeta.
Kakav je bio osjećaj pri prvom usponu na mjesto baznog logora u podnožju Mt. Everesta? Tada ste vi nosili kompletnu opremu. Danas su logori unaprijed organizirani od strane agencija i Šerpa. Kako je to izgledalo 1979.?
SB: U ekspediciji su uz 24 penjača sudjelovala 2 liječnika, 3 novinara i 20 Šerpa. 18 tona opreme i hrane je iz Ljubljane brodom i avionom preko Indije stiglo U Kathmandu odakle je punih 19 dana to opremu nosilo 750 lokalnih nosača sve do 5300 metara nadmorske visine. Taj transport po padinama Himalaja organizirao je naš vrijedni Šerpa Ang Phu. Ekipa je za ono vrijeme bila suvremeno opremljena, ali kad usporedim opremu iz razdoblja sedamdesetih s današnjom, vidim golemu razliku. U to doba smo komunikacijski bili gotovo odsječeni od svijeta. Pisma su putovala od baze do prve pošte u podnožju danima, a teški radio-uređaji bili su nepouzdani. Slaba točka ekspedicije bile su i cipele za visinu, izrađivale su se od kože, bile su teške i vrlo nepouzdane na niskim temperaturama. Vreće za spavanje, visinske šatore i odjeću smo sami dizajnirali.
Prvi susret sa tzv. „Zonom smrti“, kakvo je to iskustvo bilo za vas? O čemu razmišlja alpinist na 8.000 m visine, sa 30% kisika na koji smo navikli, vjetrovima koji se uspoređuju sa orkanskim, -40 C , penjući se pri skoro vertikalnom usponu?
SB: Penjanje preko zadnjeg stjenovitog zida svega 150 metara pod vrhom bilo je na rubu ljudskih mogućnosti. Uradili bi tri do četiri koraka nakon čega smo morali stati radi nedostatka daha. Bilo je hladno rukama i nogama. Ali blizina vrha magično je privlačila. Samo nekoliko koraka do vrha, najvišeg na svijetu. Ne može se zamisliti sažetiji primjer sreće od trena kad penjač stupi na vrh najviše planine svijeta. Biti u tom trenu najviši čovjek na svijetu nagrada je za sve rizike i napore koji su prethodili. Ali to je i najkritičniji trenutak u penjačevom životu jer do vrha je samo pola puta koji treba prijeći. Mnogo opasnija polovica je silazak u podnožje planine. 50 % mojih himalajskih prijatelja na žalost nije preživjelo. Umrli su uglavnom u „Zoni smrti“ iznad 8000 metara. Često sam se za vrijeme penjanja pa i kasnije nakon povratka kući pitao zašto ja to radim. Ali mi alpinisti kažemo kako nam nije jedini cilj popeti se na vrh neke samotne planine nego i put koji do njega vodi. Na tom putu upoznajemo ljude i krajeve kroz svoje puteve prema najvišim vrhovima svijeta.
Pomicanje granica
S vašim iskustvom nedvojbeno je da genetski, a zahvaljujući i mentalnoj i fizičkoj disciplini dobro podnosite visine? Što alpinist može učiniti kako bi identificirao svoj genetski potencijal za nošenje izazovima koje donosi planinarenje na najvišim svjetskim vrhovima?
SB: Vrlo je važno strpljenje i učenje od najboljih. Ja sam imao sreće što su mi mentori bili najbolji alpinisti u Hrvatskoj koji su me upozoravali na postupnost i temeljitost pri napredovanju u alpinizmu. Oni su u meni otkrili potencijal penjača i kasnijeg pisca, fotografa i filmskog autora. Tu moram istaknuti braću Maroević, mlađeg Vinka koje me motivirao za velike uspone i njegovog starijeg brata kasnijeg akademika Tonka Maroevića koji me je poticao na pisanje i snimanje.
Postoji li trenutak kada ste osjetili strah ili sumnju u sebe u vezi s ovim sportom? Kako ste se nosili s tim osjećajem i kako ste prevladali svoje strahove?
SB: Strah sam osjetio bezbroj puta. Strah mi je često najbolji prijatelj jer mi je govorio gdje je opasnost i kuda ne smijem ići. Ipak izazov je vagati naše mogućnosti između straha i racionalnosti. To se postiže treningom zapravo penjanjem jer što veće teškoće u okomitim stijenama savladavamo lakše se nosimo sa strahom. Ali najvažnija je postupnost u napredovanju. Ništa se u alpinizmu ne može preskočiti u postizanju vještine penjanja.
„Strah sam osjetio bezbroj puta. Strah mi je često najbolji prijatelj jer mi je govorio gdje je opasnost i kuda ne smijem ići. Ipak izazov je vagati naše mogućnosti između straha i racionalnosti.“
Kako održavate svoju fizičku spremnost i snagu za uspone iznad 8000 m? Kako brinete o svojoj koži na visinama i u ekstremnim uvjetima, izloženi vjetru i suncu?
SB: Treninzi za uspone na najviše planine svijeta su zapravo sami usponi na nižim visinama. Treninzi se mogu kombinirati s trčanjem uzbrdo i penjanjem okomitih stijena bliže mjestu boravka. Pri treninzima alpinist je stalno izložen vremenskim neprilikama, vjetru, mrazu i suncu. Na velikim visinama su posebno opasne ultravioletne zrake koje čovjeku oštećuju izloženu kožu i oči. Kako u početku mog bavljenja alpinizmom 1970-tih godina nismo imali kreme sa zaštitnim faktorom morali smo prekrivati tankim tkaninama lice da ne bi „izgorili“. Prvi put na usponu na 4478 metara visoki Matterhorn sam dobio ozbiljne opekline po licu. To je bila prva lekcija koju sam naučio i kasnije kad su kremama dodali jači zaštitni faktor one su neizostavni dio opreme uz tamne naočale i kape. Uz dobru kremu danas možemo biti sigurni i na najvišim vrhovima svijeta. Koristim NIVEA Creme i dobar zaštitni faktor.
„Uz dobru kremu danas možemo biti sigurni i na najvišim vrhovima svijeta. Koristim NIVEA Creme i dobar zaštitni faktor.“
Kako izgleda vaša mentalna priprema prije penjanja na visoke vrhove? Kako se nosite s mentalnim izazovima i kako održavate motivaciju za takve podvige?
SB: Vrlo je važan izbor partnera ili tima prije uspona na visoku planinu. Nije toliko važno koliko je potencijalni član sposoban ili stručan nego je važno da je on sposoban biti od koristi u timu. Moji su uzori bili najuspješniji ljudi na svijetu kao naprimjer Edmound Hillary koji se zajedno s Šerpom Norqajem Tensingom prvi popeo na „Krov svijeta“. On mi je u jednom intervjuu rekao kako nije važno tko je prvi ugazio na vrh do tada neosvojene planine nego je važan tim koji je to omogućio. Čovjek koji je moga preuzeti sve zasluge za taj povijesni uspon tom je izjavom pokazao karakter jednostavnog čovjeka ali upravo u toj jednostavnosti se krije mudrost.
Vjerojatno najljepše pitanje i pokretačka motivacija svakog planinara, kakav je osjećaj biti na vrhu svijeta?
SB: Nakon dugotrajne emocionalne napetosti pri usponu kada sam se odjednom našao na najvišem vrhu svijeta, smjerom kojim se prije nas nitko nije popeo, osjećao sam olakšanje jer nije više trebalo raditi naporne korake uzbrdo. Onda su mi navrle suze zbog saznanja da se to meni događa: Stajanje na vrhu nije samo moj doživljaj ja ga u tom trenu dijelim sa svim prijateljima i ostalim ljudima koji prate naš put. Dapače, ja na neki način dosanjavam i njihov san.
U vašim ekspedicijama bili ste i na Sjevernom polu?
SB: Na ekspediciju prema Sjevernom polu sam bio pozvan od prijatelja iz Slovenije. Uz mog dugogodišnjeg himalajskog partnera Vikija Grošelja u ekspediciji su sudjelovali Slovenci Stane Klemenc i Rafko Vodišek te po jedan član iz SAD, Irske, i Francuske. To je bilo jedinstveno iskustvo i mnogo manje opasno od himalajskih putešestvija. Sjeverni pol je zapravo ocean i samo je 4 metra ledene kore po kojoj smo hodali 15 dana. Kada smo stigli na Sjeverni pol javio sam se satelitskim telefonom za Hrvatski radio i rekao: Ja sam na mjestu gdje nema Istoka ni Zapada, nema više ni Sjevera a sve oko mene je Jug. Nema više ni vremena, vrijeme je 0. Ja sam na Sjevernom polu“. Uspjeh se ni izdaleka ne može mjeriti s našim himalajskim usponima ali svejedno prvi Hrvat na Sjevernom polu nije mala stvar.
Bili ste i na najvišem vrhu Antarktika. Kakvo je bilo to iskustvo?
SB: Golema skladna bijela prostranstva nezagađena ljudskim prisustvom. Posljednji nikad dirnuti djevičanski pejzaži. Antarktika je haiku od leda i snijega. Uspon po antarktičkim strminama je nešto posebno. Tako dobrih uvjeta za ledne uspone nigdje nema. Penjanje na Antarktici je svojevrsna penjačka transcendencija kojoj je vrh planine izvanzemaljski doživljaj. Stajanje na najvišem antarktičkom vrhu Mount Vinsonu izaziva osjećaj samoće ali i sjedinjenosti s prirodom. Pogled s 4892 metara visokog vrha Mount Vinsona najljepši je od svih što sam do sada vidio. Na vrhu osjetih jezovitu osamljenost ali i radosti pobjede. Iako daleko od svoje domovine, dalje se vjerujem i ne može, svejedno sam se osjećao kao izaslanik svih svojih sunarodnjaka i ostalih stanovnika planete Zemlje a naročito onih koji će pročitati ove riječi ili vidjeti filmski zapis sa samotnog visa.
Kako se alpinizam uklapa u vašu svakodnevnicu, uz sve obveze kao autor, motivacijski govornik i istraživač divljih strmina?
SB: Uglavnom nije dosadno i što je više obveza nekako sam sretniji jer živim punim plućima i to svoj život. Danas mnogi ljudi nisu zadovoljni poslom koji obavljaju i životom koji ih ne mazi. Ja imam sreću da radim ono što volim a da pri tome mogu pomagati drugima pogotovo kroz Hrvatsku gorsku službu spašavanja.
Kako putovanja utječu na vašu inspiraciju i kreativnost? Koja su vaša omiljena odredišta i kako putovanja obogaćuju vaš život i vašu strast prema alpinizmu?
SB: Putovanja mi šire vidike i svaki se put s dalekih putovanja vraćam bogatiji za novo iskustvo. Sretan sam i stoga što sam na tim putovanjima stekao mnoge prijatelje i što nekim, posebno u Nepalu, mogu pomagati.
Na kraju, možete li nam reći što vas motivira da nastavite penjati se na vrhove svijeta, iznova i iznova, i kako ta motivacija utječe na vaš život izvan alpinizma?
SB: Volim istraživati i volim nove izazove. Mi alpinisti kažemo da kad se popneš na neki vrh s njega ugledaš druge na koje bi se trebalo popeti. Kad sam kod kuće nastojim živjeti kao i ostali pa čak ponekad i ljenčariti. Zanimaju me mnoge druge aktivnost osim alpinizma, skijanje jedrenje, ronjenje i naravno pričanje priča koje nastojim napisati ili uobličiti u filmove.
Nakon intervjua posjetili smo i predavanje Stipe Božića u PDS Velebit u Zagrebu, gdje se tražilo mjesto više. Dvorana je bila ispunjena ljubiteljima planina i izazova. Predavanje Stipe Božića s pregršt nevjerojatnih znanja i iskustava, ljubavi prema drugim kulturama, poštovanju prema prirodi i strahopoštovanju prema planinama, znatiželjom prema neotkrivenom i pustolovnim duhom koji kroči u neosvojivo. Nevjerojatni kadrovi i snimke izmjenjivali su se na slideovima kakvi se ne mogu vidjeti ni u Holywoodskim filmovima.
Na kraju predavanja stiglo je i pitanje: „Stipe, ima li dalje?“, Stipe je odgovorio: „Nema više. A nema ni dalje, Zemlja je okrugla.“ Dvoranom je odjeknuo smijeh. Motivacija i inspiracija se osjećala u zraku. Često u intervjuima s planinarima bude očito pitanje: „Čemu sve to? Zašto?“ Nama je nekako odgovor bio jasan. Drago nam je da u ovom svijetu postoje pojedinci u kojima je nekako preživjela znatiželja koju smo imali kao mali, timski duh, vrijednosti koje nas motiviraju dok čitamo knjige o njima. Pojedinci koji volontiraju u HGS-u kako bi netko kome zatreba pomoć istu mogao i dobiti. Pojedinci koji uistinu pomiču granice.
Da je u pomicanju granica inspiracija i napredak potvrđuje i NIVEA Creme, koju vole naši bake i djedovi, majke i očevi, cijele obitelji još od 1911. godine. NIVEA Creme pomiče granice svojom održivom inovacijom, omiljena krema sada je u pakiranju od 80% recikliranog aluminija. Originalna hidratantna krema za cijelu obitelj, pruža koži svu zaštitnu njegu koja joj je potrebna kako bi ona ostala meka i podatna, idealna je za svakodnevnu upotrebu, kada god je koži potrebna njega. Ali idealna je i za našeg današnjeg protagonista, Stipu, koji se nerijetko nađe na najvećim visinama, i dubinama, planinskim putevima, i raznim pustolovinama, koje kožu izlažu dodatnom naporu, i upravo tada najviše trebamo zaštitu od nepovoljnih vanjskih utjecaja.
Oni pojedinci u kojima smo tražili uzore kada smo i sami bili djeca, i NIVEA Creme koju smo koristili kada smo bili djeca, pomiču granice.
Fotografije: ustupio Stipe Božić iz vlastite arhive
Zapratite Stipu Božića na Instagram profilu ovdje.
Posjetite web stranicu Stipe Božića ovdje.
