Search
By
U vremenu kada nam život neprestano ubrzava tempo, zaboravljamo da naše tijelo ima svoj ritam, i da nas, ako ga slušamo, uvijek vodi u ravnotežu. Upravo o toj ravnoteži, ili kako bi je ona nazvala samati, govori dr. Katarina Babić, liječnica integrativne medicine i osnivačica Samate, ženskog wellness prostora koji spaja modernu znanost s drevnom mudrošću.
Samata, što na sanskrtu znači ravnoteža, mjesto je gdje se zdravlju pristupa s nježnošću, razumijevanjem i znatiželjom. Samata je prostor u kojem se tijelo, um i duh promatraju kao nerazdvojna cjelina. Dr. Babić, koja se dodatno educira u Andrew Weil Center for Integrative Medicine, u integrativnoj psihoterapiji te psihoneuroendokrinoimunologiji, svoju medicinsku praksu temelji na ideji da se zdravlje njeguje svakodnevno, kroz dosljednost, povezanost i svjesnost.
U ovom razgovoru za ReStyloh, otkrivamo kako izgleda njezin pristup ženskom zdravlju, zašto vjeruje u moć prevencije, te koje male, ali duboko učinkovite promjene možemo svi uvesti u svoje živote već danas.
Samata na sanskrtu znači ravnoteža. Što za vas osobno znači balans – i kako ste došli do ideje da stvorite prostor koji ga njeguje?
Ravnoteža je riječ koja se često pojavljivala u mojim razgovorima s pacijentima, obitelji i prijateljima. Kao netko tko već godinama proučava načine na koje možemo promatrati svoje zdravlje i pristupiti postizanju dobrostanja, primijetila sam da ljudi oko mene često poistovjećuju moje “zdravlje” s idejom da sam sigurno vrlo disciplinirana – da nikad ne jedem ništa procesuirano i da svaku večer idem spavati najkasnije u 22 sata. Iako ponekad moje preporuke doista zvuče tako, za mene je oduvijek postojala i druga strana medalje… Što za moje zdravlje znači da jedem “neprocesuiranu hranu” ako zbog te restriktivnosti ne mogu uživati u obroku koji volim sa svojim najbližima? Ako se bojim hrane? Što znači to da nikad ne idem spavati kasno, ako moju životnu energiju hrane povremeni izlasci i plesanje uz glazbu koju volim? Vjerujem da su naši životi i naše dobrostanje puno nijansiraniji od klasičnih preporuka. Za jednu osobu dobrostanje može značiti da si dopusti dubinski odmor i ode rano u krevet, dok za drugu to može biti skidanje okova rigidne rutine i dopuštanje sebi da radi ono što je istinski veseli. Zato je za mene slušanje vlastitog tijela priča o traženju balansa — koji, usput rečeno, nije destinacija koju jednom dostignemo, nego proces stalnog istraživanja i usklađivanja.
U Samati govorite o zdravlju kao procesu, a ne kao cilju. Možete li nam objasniti što to znači u praksi?
Kad kažem da je zdravlje proces, mislim na to da ono nije nešto što “postignemo” pa ostane takvo zauvijek. Naše se tijelo, hormoni, emocije i okolnosti neprestano mijenjaju – i upravo je sposobnost prilagodbe ta koja održava ravnotežu. A nema prilagodbe bez osluškivanja! U praksi to znači da nema univerzalne formule za zdravlje. Ono što nam u jednom razdoblju života donosi mir i energiju, u drugom nam možda više ne odgovara. Zato volim govoriti o zdravlju kao o odnosu – prema sebi, tijelu i svakodnevnim izborima. Kada zdravlje promatramo kao proces, nestaje ideja savršenstva i stvara se prostor za znatiželju, fleksibilnost i suosjećanje prema sebi.
U vašem pristupu spajate suvremenu znanost i drevnu mudrost. Kako se ta dva svijeta dopunjuju, a ne isključuju?
Moderne znanstvene spoznaje zapravo potvrđuju drevna znanja — primjerice, u ayurvedi i tradicionalnoj kineskoj medicini tijelo se nikad ne promatra odvojeno od emocija, prehrane, ritma života i vlastitog doživljaja sebe. Te su tradicije kroz intuiciju i opažanja znale da probava ne ovisi samo o hrani, već i o našem emocionalnom stanju; i da tijelo nije stroj koji treba “popraviti”, nego duboko inteligentan sustav koji se stalno pokušava vratiti u ravnotežu. Moderne znanstvene spoznaje samo dokazuju ono što su drevne tradicije već znale – da disanje regulira živčani sustav, da meditacija mijenja moždane valove i smanjuje upalne markere, da povezanost s prirodnim ciklusima utječe na hormonsko i mentalno zdravlje. Zato su to za mene dva svijeta koja se dopunjuju – drevna mudrost nam daje širu, intuitivnu sliku i kontekst, a suvremena znanost alate da razumijemo zašto i kako to djeluje u našem tijelu.
Danas mnoge žene osjećaju da su “odvojene” od svog tijela. Što mislite da je glavni razlog tome – i kako možemo ponovno uspostaviti taj kontakt?
Uh, ovo pitanje bi se moglo pretvoriti u trosatni razgovor! Uvijek mi je zanimljivo čuti iskustva drugih žena o ovome i to je upravo tip razgovora kakve nastojim poticati u Samati. Čini mi se da je jedan od glavnih razloga taj što živimo u kulturi koja cijeni produktivnost više od prisutnosti. Od malih nogu učimo ignorirati signale tijela – kad smo umorne, kad nas boli, kad smo gladne, kad trebamo odmor – i često to tumačimo kao slabost ili nešto što treba “popraviti”. Popij kavu, uzmi Brufen, pojedi nešto iz pekare na brzinu jer se moraš vratiti poslu – ali istovremeno nemoj pojesti previše; odmori, ali ne predugo da ne bi bila lijena. Kod nas žena taj se raskorak između nas i naših tijela dodatno produbljuje kroz poruke o tome kako “trebamo izgledati” ili “funkcionirati”, umjesto da nas se potiče da osluškujemo što nam tijelo zapravo poručuje. Povratak tom kontaktu ne događa se preko noći i za svaku od nas izgleda drugačije. Može početi na male načine – kroz svjesno kretanje, usporavanje, hranjenje sebe na način koji donosi energiju i mir, nježniji unutarnji monolog i usmjeravanje pažnje prema unutra bez očekivanja o tome kako bi to naše putovanje “trebalo” izgledati. Kad ponovno naučimo slušati tijelo, vraćamo mu povjerenje – a s vremenom, i ono nama.
Vaš rad obuhvaća i psihoneuroendokrinoimunologiju, područje koje povezuje tijelo, um i emocije. Kako ta povezanost izgleda u stvarnom životu – recimo, u načinu na koji reagiramo na stres ili bolest?
Psihoneuroendokrinoimunologija (prilično složen pojam, znam…) proučava kako su naš živčani, hormonski i imunološki sustav međusobno povezani i kako na njih utječu naše emocije, misli i iskustva. U praksi to znači da ono što se događa u našem umu – stres, briga, tuga, ali i radost, smirenost i zahvalnost – ima vrlo stvarne, mjerljive učinke na tijelo. Kad smo pod stresom, mozak aktivira sustav koji potiče lučenje kortizola i adrenalina – hormona koji nam pomažu da “preživimo” izazovnu situaciju. To je korisno i adaptivno kad je stres kratkotrajan; zapravo, stres je važan jer povećava kapacitete našeg tijela, kao što s vremenom jačamo kroz treninge. No, kad stres postane kroničan, tijelo to interpretira kao signal da nije na sigurnom. A kad nismo “na sigurnom”, naš organizam prirodno preusmjerava energiju prema onome što je ključno za preživljavanje – brzu reakciju, fokus, napetost mišića – a smanjuje ulaganje u procese koji tada nisu prioritetni, poput probave, reprodukcije ili dubokog odmora. To nije “pogreška sustava”, nego logika tijela koje pokušava zaštititi sebe. Problem nastaje kad taj način rada postane trajno stanje, jer tada dolazi do hormonske neravnoteže, slabijeg imuniteta, nesanice i kronične upale. U stvarnom životu to vidimo na tisuću malih načina: kad nam se pod stresom “zatvori” apetit ili kad nam se ciklus produlji, kad nas svaka manja viroza obori ili kad nam je tijelo stalno napeto i teško se opuštamo čak i kad imamo vremena za odmor. S druge strane, kad tijelu vratimo osjećaj sigurnosti – kroz dah, kretanje, regulaciju živčanog sustava ili podršku drugih ljudi – ono se polako vraća u ravnotežu. Apetit se vrati, san se produbi, ciklus postane predvidljiviji…
Zato povezanost tijela i uma nije neka apstraktna ideja, nego biološka činjenica – tijelo i um su dijelovi jedne iste cjeline koja stalno komunicira. Kad razumijemo tu logiku tijela, naš pristup zdravlju postaje nježniji, smisleniji i cjelovitiji.
Sve više žena u tridesetima i četrdesetima govori o hormonalnoj neravnoteži. Što biste savjetovali kao prvi korak prema ponovnom usklađivanju hormona, ali i energije?
Definitivno često čujem žene koje govore da “nešto nije u balansu” — bilo da je riječ o umoru, promjenama raspoloženja, neredovitim ciklusima, poteškoćama sa spavanjem ili osjećaju da su “stalno pod stresom”. I iako su hormoni često prvi za koje posumnjamo da su “krivi”, oni su zapravo samo glasnici – odraz onoga što se događa dublje u tijelu.
Znam da danas gotovo svaka tema o zdravlju završi s “to je od stresa” — i razumijem zašto to mnogima zvuči banalno ili frustrirajuće. No stres je i psihološki doživljaj i fiziološko stanje tijela koje doslovno mijenja način na koji funkcioniraju naši hormoni, imunitet, probava i san. Kad stres postane kroničan, tijelo dobiva poruku da nije na sigurnom. Tada prirodno preusmjerava energiju prema sustavima preživljavanja, a smanjuje ulaganje u one koji nisu nužni u tom trenutku – poput probave, imunološke funkcije ili reprodukcije. Zato kod dugotrajnog stresa često vidimo pad progesterona, neredovite cikluse, nesanicu ili pojačanu upalu. Druga priča ovdje je, naravno, priča o perimenopauzi — iako su hormonalne fluktuacije u tom periodu prirodne, možemo ih značajno ublažiti cjelovitim pristupom.
Zato, u praksi, prvi korak ne nalazimo u suplementima, nego u stvaranju osjećaja sigurnosti u tijelu – kroz regulaciju živčanog sustava, kvalitetan san, hranjive obroke, podržavajuće odnose i nježniji unutarnji dijalog. Tek kada tijelo osjeti da je “na sigurnom”, hormoni imaju prostor vratiti se u ravnotežu, a energija se prirodno vraća.
Prevencija je važan dio vašeg pristupa. Kako možemo u svakodnevici živjeti prevenciju – bez da nam to postane još jedna “obaveza”?
Samo pojašnjenja radi — primarna prevencija odnosi se na brigu za sebe koja pomaže u očuvanju zdravlja, dok sekundarna uključuje dijagnostičke pretrage čak i kad nemamo simptome bolesti, s idejom da potencijalnu bolest otkrijemo na vrijeme i započnemo liječenje. Iako je moj osobni fokus na primarnoj prevenciji i pitanju “možemo li povećati povezanost sa svojim tijelom”, sekundarna je jednako važna i spašava živote. U isto vrijeme, prevencija često zvuči kao još jedna stvar koju trebamo “odraditi”, ali zapravo se radi o načinu na koji živimo, a ne o još jednoj stavci na to-do listi. To je odnos koji gradimo sa sobom svaki dan. Osluškujemo li tijelo dok nam šapuće, ili tek kada vrišti? Za mene to znači nekoliko svjesnih ciklusa daha kada osjećam preplavljenost, umjesto ulaska u “nisi dovoljno dobra” misli. A kada i uđem u taj ciklus misli – prevencija je i u tome kako se tada odnosim prema sebi: hoću li se kritizirati ili ću te misli samo nježno primijetiti? Ili, primjerice, navečer zatvoriti laptop na vrijeme, ne zato što tako “treba”, nego zato što si želim dozvoliti odmor, čak i ako nisam dovršila sve što sam planirala. Ili odvojiti vrijeme da si skuham bogat, nutritivan obrok – ali i dopustiti da ponekad naručim jer jednostavno nisam stigla.
Za mene je to balans – nijansiran, promjenjiv, bez univerzalnog recepta. Prevencija znači stvarati uvjete u kojima se tijelo može osjećati podržano i odmorno, jer upravo u takvom stanju tijelo ima najveću sposobnost obnavljanja, regulacije i održavanja ravnoteže. Kad život postane niz zadataka koje treba “odraditi”, čak i ako su zdravi, gubi se ono što prevenciju čini održivom – povezanost, smisao i nježnost prema sebi.
Koliko je zajednica važna u procesu iscjeljenja? U Samati naglašavate ženski krug i podršku – zašto je to toliko ključno za žensko zdravlje?
Zajednica je ogroman, često zanemaren dio procesa iscjeljenja. Kad govorim o ženskom zdravlju, govorim o povezanosti — s vlastitim tijelom, ciklusom, ali i s drugim ženama. Dugo smo živjele u kulturi u kojoj je bilo “normalno” da sve nosimo same, potiskujemo osjećaje i funkcioniramo u ritmu koji ne podržava žensku biologiju… Kako danas više ne živimo u multigeneracijskim zajednicama, često nam nedostaje prirodna mreža podrške – baka, majki, teta, susjeda – koje su nekad bile dio ženskog kruga. I dok smo kroz moderni život pronašle više neovisnosti kao individue, istovremeno smo postale i sve otuđenije, usamljene i bez podrške drugih žena; a potreba za takvom podrškom je zapravo duboko ukorijenjena u našoj biologiji. Znanost to potvrđuje — osjećaj povezanosti i sigurnosti u zajednici potiče lučenje oksitocina, smanjuje stres u tijelu i podržava rad svih naših sustava. U Samati zato zajednicu vidim kao temelj iscjeljenja, kroz stvaranje prostora gdje se možemo osjetiti viđeno, podržano i povezano. Iz te ideje nastaju moji eventi uživo, kao Yoga + Brunch i Yin Evening, ali i grupni program Mudrost ciklusa (Wisdom of the Cycle) koji se održava online, na hrvatskom i engleskom jeziku. Program spaja edukaciju, iskustveni rad i žensku podršku, i stvorila sam ga s idejom da kreiramo prostor gdje možemo ponovno naučiti slušati svoja tijela i vjerovati njihovoj mudrosti.
Napomenuli ste da volite kupovati secondhand – što vas najviše privlači u takvom pristupu modi i imate li možda omiljeno vintage ili secondhand mjesto gdje uvijek pronađete nešto posebno?
Za secondhand kupovinu sam se prvi put zainteresirala iz razloga održivosti, kad sam počela više razumijevati koliko masovna produkcija odjeće utječe i na naše zdravlje i na zdravlje planeta. Ubrzo sam zavoljela i sam taj proces — secondhand kupovina (a i kupovina na budžetu općenito) od mene traži više kreativnosti i snalažljivosti, što mi je zapravo jako zabavno.
Po prirodi sam prilično nestrpljiva i nikad nisam voljela duge obilaske trgovina, pa sam uvijek više bila “online shopping” tip jer volim moći precizno upisati što tražim i istraživati u miru. To se pretočilo i u moje secondhand navike, pa zato većinu svojih komada kupujem preko secondhand platformi.
Otprilike jednom godišnje kupim nešto novo, najčešće donje rublje, odjeću za vježbanje ili cipele, i tada biram sustainable brendove i nastojim birati komade koji će trajati godinama. Također volim ponekad nešto kupiti i na putovanjima — bilo da je riječ o vintage trgovini ili nekom lokalnom brendu. Takvi komadi mi često postanu svojevrsni suveniri s puta, koji me kasnije podsjete na određeno razdoblje, grad ili osjećaj. Također, kada tu i tamo kupim nešto “novo”, osjećaj “luksuza” mi je pojačan, jer većinu vremena kupujem stvari secondhand.
Moda je i način izražavanja osobnosti. Koliko vam je važan osjećaj ugode u onome što nosite, i postoji li neki komad odjeće koji vam je poput osobnog “amuleta” – u kojem se uvijek osjećate kao vi?
Ugoda mi je definitivno važna — rijetko ću odabrati nešto u čemu mi je neudobno, bez obzira koliko lijepo izgledalo. Istovremeno volim da se u onome što nosim osjećam ženstveno i samopouzdano, pa tu uvijek tražim svoj balans između udobnosti i izražajnosti.
Najčešće biram duge suknje i haljine, kaubojske čizme, oversized blejzere i statement remene — to su mi nekakvi “go-to” komadi u kojima se osjećam kao ja. Nemam doslovno jedan “amulet” komad, ali imam odjeću koja me podsjeća na određeno raspoloženje ili razdoblje — i volim kad odjevni komadi nose priču, bilo kroz mjesto gdje su kupljeni ili osjećaj koji pobuđuju.
I za kraj, koja bi bila ona jednostavna, ali duboka mudrost koju biste voljeli da svaka žena ponese sa sobom nakon ovog razgovora?
Naša tijela nisu problemi koje treba riješiti. Ona već znaju — samo ih trebamo ponovno naučiti slušati.
FOTOGRAFIJE: ustupila dr. Katarina Babić iz vlastite arhive; 11. fotografija autor: Marija Gašparović na eventu The Soul Edit
