Search
By
Dok svakodnevno izgovaramo "Nemam što za obući", modna industrija već je proizvela odjeću dovoljnu za čak šest budućih generacija. No koliko nas ta količina stvarno košta: planet, zdravlje ljudi i budućnost naših naraštaja?
Brza moda skriva strašne posljedice. Za proizvodnju jedne obične kratke majice potrebno je oko 2.700 litara vode; sasvim dovoljno da jedna osoba zadovolji svoje potrebe za vodom kroz dvije i pol godine. Osim enormne potrošnje resursa, tekstilni otpad postaje sve veći problem.
Svake godine proizvedemo oko 92 milijuna tona tekstilnog otpada, koji često završava na deponijima ili se spaljuje, oslobađajući toksične plinove koji štete ljudima i ekosustavima, ali i stakleničke plinove koji pogoduju klimatskim promjenama.
Priča o posljedicama industrije nije samo ekološka. Tragedija u Rana Plazi u Bangladešu 2013. godine, kada je poginulo 1.134 radnika, a više od 2.600 ih je ozlijeđeno, podsjetila je svijet na loše radne uvjete u modnoj industriji i pokazala da cijena jeftine odjeće često pada na one koji je proizvode.
U prvoj epizodi druge sezone dokumentarnog serijala Dobra ekonomija fokus je stavljen na modu i odjeću, industriju koja oblikuje identitet, ali istovremeno proizvodi golem ekološki otpad. Nasuprot prekomjernoj proizvodnji i brzoj modi, epizoda okuplja aktere, inovatore i vizionare koji nude drugačiji pogled. Ne kroz idealizam, već kroz realna, primjenjiva rješenja.
Jedan od upečatljivijih trenutaka epizode bio je primjer dionice Zagreb–Split izgrađene uz pomoć recikliranog tekstilnog otpada, koji snažno ilustrira razmjere problema. No, još snažnija poruka bila je ona da je najodrživija odjeća ona koja već postoji, i da promjena mora započeti promjenom ponašanja, a ne isključivo tehnologije.
Direktor RGNC grupe, Anđelko Švaljek je istaknuo kako postoji više istraživanja o količinama tekstilnog otpada koji se stvara u godini po stanovniku. “Te brojke se kreću između 11 i 13 kilograma. Istovremeno, vidio sam da se godišnje proda odjeće 26 kilograma u prosjeku po stanovniku. Znači, već tu imamo gap od 15 kilograma. Definitivno je zabluda da ćemo recikliranjem postojećih odjevnih predmeta napraviti nove odjevne predmete”, rekao je Švaljek. U tom procesu se vlakna skraćuju i tom materijalu se spušta vrijednost i on se može koristiti isključivo za neke druge namjene.
“Znači, kao zaštita, kao izolacija, ali sigurno ne kao odjevni predmet. Velika količina tekstilnog materijala, pri tome prvenstveno odjeće, završava na deponijima. Svega 1% se reciklira”, rekao je.
Dijana Dražetić, osnivačica Restyloh, koja je modu postavila u širi društveni kontekst i istaknula psihološki aspekt gdje je shvatila da ne možemo smanjiti potrebu za odjećom, baš zato što smo društvena bića, ali možemo redefinirati način na koji tu potrebu zadovoljavamo. „To je u jednom trenu sazrijelo u Restyloh, a Restyloh, znači dati novu svrhu stilu. S jedne strane ti nudi mogućnost da prodaš i kupiš, znači možeš svoju gužvu u ormaru pretvoriti u svoju novu zaradu i naći novu modnu inspiraciju, a s druge strane netko može uštedjeti prikupljenu odjeću izvrsne kvalitete”, izjavila je.
Spomenula je i ljetni Restyloh buvljak koji se održao u svinju 2025. godine.
“Bio je naglasak na proljeće-ljeto, tako da bi se ljudi mogli baš dobro obući za 20 eura. To je primarno day party, jer to je neki koncept koji mi želimo iskoristiti da približimo ljudima održivu modu. Iz nama dostupnih povratnih informacija, osobe koje prodaju rabljenu odjeću na Restyloh buvljacima zarade od 100 do 700, 800 eura”, objasnila je.
Kroz primjer Restyloh platforme i ljetnog buvljaka, cilj je upoznati javnost kako održiva moda ne mora biti asketska ni elitistička. Naprotiv, može biti društvena, financijski isplativa i zabavna.
Modna aktivistica Tena Lavrenčić otvoreno je progovorila o mitovima brze mode: “Umjesto da odem u nekakav lanac trgovina i kupim tri majice, kupim jednu kvalitetniju za otprilike isti budžet. Ta jedna kvalitetnija majica će mi trajati puno duže nego, vjerojatno, ove tri zajedno. Zabluda je da brza moda postoji zato što tzv. siromašni ljudi moraju kupovati. Ljudi možda s niskim primanjima ne mogu si priuštiti nešto bolje. Oni nisu ti na kojima modna industrija profitira. Modna industrija profitira na ljudima koji mogu kupiti previše, koji će otići svaki tjedan i kupiti nove hlače, novu jaknu, što god, rekla je. “
Dizajnerica Staša Randall, vlasnica Staša Designa, ukazala je na iskrivljenu percepciju cijena u modnoj industriji: „Ako majica košta tri eura, netko je tu cijenu već platio, samo ne mi na blagajni.“ Time je održivu modu pozicionirala ne kao luksuz, već kao realnu cijenu rada, materijala i etičke proizvodnje.
Ljudi koji će kupiti prvo što im padne pod ruku
Provedeno je istraživanje koje je govorilo da najlošije potrošačke odluke ne donose siromašni ljudi, nego to je bio termin "time poor".
“Ljudi koji su previše u žurbi u životu da bi se informirali što je zdravo za njih, to su često ljudi koji će kupiti prvo što im padne pod ruku, a naravno da će im prvo pod ruku pasti brza moda koja ima najveće budžete za marketing. Jednostavno su posvuda i iskaču iz paštete. Vjerojatno se nemaju vremena informirat i prije će biti podložni nekom trendu iz brze mode i kupovati brzu modu, nego se informirati koji su to lokalni nišni brendovi koji se bave baš etičkom proizvodnjom”, izjavila je Dijana Dražetić.
Umjetnica Vedrana Peček je naglasila da ljudi nisu ni svjesni otkud većina robe dolazi, na koji način dolazi, gdje se proizvodi, u kojim uvjetima, od čega, iz čega i tko ju radi. “Ljudi su totalno odvojeni od svega. Nema smisla da jedan komad odjeće se proizvodi u Aziji, putuje na bojadisanje u neku drugu zemlju, pa se vraća na pakiranje u neku treću zemlju, pa putuje opet natrag tankerom ili kako već do Europe, pa se tu dalje širi u skladišta. I to je toliki put tog jednog komada odjeće, koji će netko obući jedanput i baciti ga u smeće”, rekla je Peček.
Dijana Dražetić izdvojila je svoju temeljnu poruku serijala i vlastitog djelovanja: „Novac je najveći glasački listić. Svakom kupnjom financiramo ponašanje kompanija prema planeti, ljudima i radnoj snazi.“
Moramo probati bolje
Tena Lavrenčić smatra da se treba truditi razumjeti modu, i ne želi pri tome okrivljavati pojedinca, nego smatra da moramo probati bolje.
U dokumentarnom serijalu Dobra ekonomija, u epizodi Moda, možemo vidjeti i kadrove s modne revije brandova SALICULA, i Dada i Dunda, hrvatskih održivih modnih brandova koji se baziraju na etičkim proizvodnim praksama.
TEKST: Preuzeto sa Magazin.hrt.hr
Originalni članci o epizodi Moda u sklopu dokumentarnog serijala Dobra ekonomija dostupni su na sljedećim linkovima:
Zašto pred krcatim ormarom i dalje govorimo "Nemam što za obući"
Koliko stvarno košta naš ormar
Lavrenčić - Modna industrija profitira na ljudima koji mogu kupiti previše
FOTOGRAFIJE: Dobra Ekonomija, Pipser produkcija
