Planetopija je objavila U pohvalu sjene Junichira Tanizakija, u prijevodu pjesnika i prevoditelja Voje Šindolića

Planetopija je u svojoj biblioteci Quantum objavila novo izdanje eseja U pohvalu sjene   Junichira Tanizakija, u prijevodu i s pogovorom pjesnika i prevoditelja Voje Šindolića. Riječ je o kanonskom djelu jednog od najutjecajnijih japanskih književnika 20. stoljeća, tekstu koji i danas djeluje svježe, izazovno i gotovo proročanski.

Ovaj esej poetična je i misaona oda tradicionalnoj japanskoj estetici. Tanizaki promišlja ljepotu tame, sjene i suzdržanosti, krećući se u slobodnom, razigranom luku od arhitekture i uređenja doma do kuhinje, lakiranih zdjelica, kazališta nō i kabuki, pa sve do kompleksne ljepote japanske žene. Umjesto da slavi svjetlost i blještavilo, on se okreće polutami, suptilnim prijelazima i nijansama koje otkrivaju dublje slojeve stvarnosti.

„Raspravljajući na prisan i osebujan način o arhitekturi, nužniku, hrani, lakiranim zdjelicama, komplek­snoj ljepoti japanske žene, japanskom nō i kabuki teatru, i uopće o važnosti tame u životu Japanaca, Tanizaki sjetno luta među sjenama i ljepotama prošlosti, ispisavši neke od najznačajnijih i najljepših stranica japanske književnosti“, istaknuo je Vojo Šindolić u pogovoru. Upravo ta prisnost i osebujnost čine esej iznimno privlačnim: Tanizaki ne teoretizira hladno, nego meditativno i osobno, gotovo intimno.

Središnja misao knjige možda je najjasnije izražena u autorovim riječima: „Ono što nazivamo ljepotom najčešće proizlazi iz životne stvarnosti. Naši preci su bili prinuđeni živjeti u mračnim prostorijama pa su tako otkrili svojstva sjene i počeli je koristiti u svrhu lijepog. Doista, ljepota japanske sobe rađa se iz raznolikosti nijansi svjetlosti i sjena, ni iz čega drugog.“ U toj jednostavnoj, ali dubokoj opservaciji krije se čitava filozofija: ljepota nije nametnuta izvana, nego izrasta iz prilagodbe, iz suživota s prostorom i materijalom.

Danas, u svijetu opsjednutom savršenom rasvjetom, retuširanim površinama i stalnom vidljivošću, U pohvalu sjene   čita se kao nježno, ali jasno upozorenje. Tanizaki podsjeća da previše svjetla može zaslijepiti, da sjena nije manjak nego prostor suptilnosti, tišine i dubine. Njegova želja „zadržati svijet sjena koji postupno gubimo“ zvuči iznenađujuće suvremeno.

Ovo izdanje donosi hrvatskim čitateljima tekst koji nadilazi kulturne granice. Tanizakijev esej nije samo studija japanske estetike, nego i univerzalni poziv na sporije gledanje, osluškivanje nijansi i ponovno otkrivanje ljepote u nesavršenom, potamnjelom i tihom. U vremenu stalne izloženosti svjetlu, ova knjiga vraća dostojanstvo sjeni.

FOTOGRAFIJE: Restyloh