Search
By
Miranda Vukasović pripada rijetkoj skupini autora čiji se rad ne može svesti na jednu disciplinu, niti na jednu geografiju. Arhitektica po struci, glazbenica po pozivu i umjetnica po nužnosti, Vukasović gradi karijeru koja se razvija paralelno u prostoru, zvuku i slici. Magistrirala je dizajn i urbanizam u Meksiko Cityju, a njezina profesionalna praksa obuhvaća život i rad između Europe, Latinske Amerike i Azije – uključujući Italiju, Meksiko, Kinu i Portugal.
Ono što njezin rad čini posebno relevantnim u suvremenom kontekstu nije samo interdisciplinarnost, već sposobnost precizne komunikacije između različitih sustava: kulturnih, jezičnih i umjetničkih. Kao poliglotkinja koja se kreće kroz više jezika i konteksta s iznimnom lakoćom, Vukasović jednako uvjerljivo djeluje u arhitektonskim timovima, glazbenim produkcijama i umjetničkim suradnjama visokog profila.
Njezina glazba, uključujući radove koji su je uveli među Grammy Entry Recording Artiste te suradnju na projektu Carte Blanche za Iris van Herpen i Julie Gautier, proizlazi iz arhitektonskog razmišljanja o strukturi, ritmu i prostoru, ali ostaje duboko intuitivna i tjelesna. Ovaj intervju donosi pogled na karijeru koja se ne gradi linearno, već kroz kontinuirano preplitanje znanja, iskustva i senzibiliteta.
Glazba je prisutna u tvom životu od rane dobi, paralelno s kasnijim obrazovanjem u arhitekturi. Kako danas vidiš odnos ta dva svijeta u vlastitom radu?
Oni se međusobno nadopunjuju jer je proces stvaranja u arhitekturi i glazbi vrlo sličan. Obrazovanje u arhitekturi omogućilo mi je da zvuk promatram kao prostor koji se gradi i oblikuje. Razmišljam o zvuku kroz materijal i teksturu, jednako kao što u arhitekturi promišljamo materijalnost prostora. U oba područja prisutna je i taktilnost, fizički odnos prema materijalu, ali i prema zvuku koji se osjeća tijelom. Ritam doživljavam kao organizacijski princip, način strukturiranja vremena, baš kao što se u arhitekturi strukturira prostor. Istodobno i glazba utječe na moj pristup arhitekturi: razmišljam o prostoru kroz ritam, dinamiku, napetost i tišinu. Kao što zvuk ima svoju strukturu i gradaciju, tako i prostor može imati svoj tempo, gustoću i atmosferu.
Studiji i profesionalno iskustvo u Milanu i Meksiku odvijali su se u vrlo različitim kulturnim i urbanim kontekstima. Na koji su način oblikovali tvoj odnos prema prostoru i procesu stvaranja?
Kada si izložen različitim kulturnim i prostornim sustavima, sustavno širiš svoj interni katalog konteksta. Što je raspon iskustava veći, to je sofisticiranija sposobnost prilagodbe trenutku. A prilagodba trenutku bilo u arhitekturi, bilo u glazbi postaje temelj autentičnog stvaranja. Zato za mene stvaranje nije nametanje forme prostoru ili zvuku, nego osluškivanje uvjeta i prevođenje tog stanja u strukturu. Različiti konteksti nisu me raspršili dali su mi više slojeva iz kojih mogu graditi. Mislim da se sve svodi na sugestivnu snagu konteksta kao generatora forme. U arhitekturi je kontekst početna matrica. Klima, gustoća, topografija, društvena dinamika i ekonomski slojevi parametri su koji strukturiraju prostor. Taj pristup blizak je onome što radi Peter Zumthor, atmosfera proizlazi iz materijala, svjetla, zvuka i temperature prostora. Nije forma prva, nego stanje. U glazbi je mehanizam analogan. Mood je inicijalni uvjet. Ako je emocionalni registar taman, tonalitet, tempo, dinamika i tekstura prirodno gravitiraju sporijem BPM-u, nižim frekvencijama i gušćoj harmoniji. Ako je stanje svijetlo, otvara se prostor za viši registar, prozračnost i manju saturaciju. Glazba se tada ne razvija kao narativ, nego kao atmosfera koja reagira na trenutak. Zato metafore postaju slojevite, dolaze iz različitih referentnih sustava Milano, Meksiko, Kina…
Kina je bila važna faza tvog profesionalnog i osobnog razvoja. Što ti je rad u tom okruženju donio, a što temeljno promijenio u načinu razmišljanja?
Kina je za mene bila posebno i važno iskustvo, na neki način paradoksalno, ali istinito. Upravo mi je Kina donijela osjećaj da mnoge ideje mogu provesti u djelo i pretvoriti ih u praksu. Taj osjećaj otvorenosti i mogućnosti snažno se odrazio na moje stvaranje i na moju glazbu. Imati prostor u kojem ideje mogu brzo prijeći iz koncepta u realizaciju stvara potpuno drugačiji odnos prema radu. U trenutku kada sam bila tamo, Kina je bila otvorena, postojala je energija rasta, gradnje i transformacije. Istovremeno crtati i graditi, zamišljati i odmah testirati, stvara dinamičan i intenzivan odnos prema vlastitom procesu. Taj paralelni proces, ideja i izvedba u gotovo istom vremenskom okviru, naučio me većoj hrabrosti u stvaranju. Manje zadržavanja u apstrakciji, više povjerenja u izvedbi. Mislim da se upravo ta dinamika odrazila i na moju glazbu: postala je direktnija, konkretnija, ali istovremeno slobodnija. Biti u kontekstu koji dopušta eksperiment i realizaciju u istom dahu mijenja percepciju vlastitih granica. I možda je upravo to najveći trag koji je Kina ostavila na meni, osjećaj da ideja ne mora ostati mogućnost, nego može postati prostor, zvuk ili struktura gotovo istovremeno.
Arhitektura počiva na strukturi i odgovornosti, dok glazba često proizlazi iz intuicije. Kako danas te dvije logike funkcioniraju zajedno u tvojoj praksi?
U glazbi se krećem gotovo meditativno. Kao da nema tla. Ne postoji unaprijed zadana struktura, nego slijedim glazbeni motiv, nekoliko nota koje mi počinju otkrivat put. Melodija kao da sama pronalazi sebe. Što dublje ulazim u nju, što sam dublje u vlastitim mislima, to više počinjem čuti. Nije riječ o racionalnoj konstrukciji, nego o postupnom razotkrivanju. Zvuk me vodi, a ne obrnuto. Arhitektura, s druge strane, uvijek počinje s tlom. Počinje s temeljem, s konkretnim terenom koji je definiran, postoji lokacija, kvadratura, pozicija, zadani parametri. Klima, orijentacija, kontekst, regulativa to su uvjeti koji su već unaprijed postavljeni. Ali upravo unutar tih ograničenja započinje gradnja. Od zadanih smjernica razvija se daljnja struktura: kako će se netko kretati kroz prostor, kako će svjetlost ulaziti, kako će se volumen otvarati ili zatvarati. Od makro odluka do najmanjih detalja. Zato je razlika između ta dva medija za mene jasna, ali i komplementarna. Glazba počinje bez tla i pronalazi ga kroz proces. Arhitektura počinje s tlom i iz njega se uzdiže. Jedna je introspektivno putovanje bez granica, druga je precizno građenje unutar granica, ali završni rezultat može biti iznenađenje. I možda upravo zato jedna hrani drugu jer me podsjećaju na dva različita, ali jednako važna načina postojanja u stvaranju.
Tvoja glazba često je vezana uz tijelo, pokret i prostor. Doživljavaš li je kao samostalni izraz ili kao dio šireg umjetničkog sustava koji gradiš?
Tijelo i glazba razvijaju međusobni dijalog. Pokret može inspirirati glazbeni odgovor, a glazba potaknuti pokret. Tada granica između tko “prati” koga postaje fluidna, oboje se nadopunjuje i stvara jedinstvenu estetiku. Uvijek sam voljela ples i dok sam živjela u Londonu često sam išla u Sadler's Wells Theatre koje je sjajno mjesto, jer je poznato po suvremenom plesu, baletu i eksperimentalnim izvedbama koje stvarno spajaju tijelo i glazbu na inovativne načine.
Projekt Carte Blanche s Iris van Herpen i Julie Gautier imao je snažan vizualni identitet. Kako si pristupila stvaranju glazbe koja mora funkcionirati unutar tako precizno definiranog svijeta?
Mislim da sam na neki način odgovorila na pitanje, uključujući i ono o tome prati li glazba tijelo ili tijelo glazbu. Prvo smo jasno definirali atmosferu za sve dijelove filma, koji se sastoje od tri cjeline. Prema tim atmosferama, koje je definirala Iris, lagano sam pisala glazbu koja se prirodno stopila s pokretima Julie. Sve je trebalo biti potpuno sinkronizirano, pa smo i pristupile stvaranju na taj način. Moram priznati da sam u ovom slučaju puno razmišljala i o samim haljinama koje su vrlo slojevite, zbog čega i sama glazba nosi slojeve i dubinu.
Ulazak među Grammy Entry Recording Artiste donosi međunarodnu vidljivost. Kako ti takva vrsta priznanja rezonira s tvojim osobnim kriterijima uspjeha?
Takva priznanja mi donose konkretno iskustvo suradnje s vrhunskim glazbenicima iz svjetske produkcije, kontinuiranim učenjem i rastom u kreativnom okruženju. Istovremeno sam dobila jasniji uvid u način na koji funkcionira sustav nagrada, što mi pomaže razumjeti industriju i vlastiti profesionalni put.
Često djeluješ između arhitekture, glazbe i umjetnosti. Smatraš li te kategorije danas korisnima ili ograničavajućima?
Ponekad je teško pratiti ili objasniti te granice pa ih mogu nazvati i ograničavajućima, ali jednostavno se ne mogu odreći nijednog od tih područja. Ta otvorenost između arhitekture, glazbe i umjetnosti često mi daje nadahnuće, no istovremeno moram promišljati kako se međusobno nadopunjuju. Razmišljati o jednoj disciplini kroz drugu ili inkorporirati jednu u drugu, za mene je lijep način na koji se te dimenzije obogaćuju. Ako, primjerice, razmišljamo o glazbi i instrumentu, o materijalu, o tome kako materijal vibrira i kako iz vibracije nastaje prostor, tada postaje jasno koliko su te sfere povezane. Upravo u toj točki, gdje materijal postaje zvuk, a zvuk postaje prostor, vidim njihovo najprirodnije preklapanje.
Tvoj život i rad odvijaju se između više lokacija i kultura. Kako takav način života utječe na tvoju sposobnost suradnje, komunikacije i donošenja kreativnih odluka?
Vrlo je dinamično. Projekti su uvijek, na neki način, rezultat suradnje, osobito u ovim granama umjetnosti. Naravno, dio posla odvija se u tišini i individualnom radu, ali veliki dio čini timski proces koji je ključan za samu konstrukciju projekta. S ljudima s kojima surađujem već niz godina razvilo se međusobno razumijevanje koje je postalo sastavni dio rada. Moram priznati da suradnja s vremenom postaje jasnija i protočnija, čak i na daljinu, iako je ponekad važno biti zajedno. Komunikacija je izuzetno važna, ali jednako tako i razumijevanje. U glazbi su probe izuzetno važne. Taj je proces intenzivan i zahtijeva punu koncentraciju svih uključenih. U tom je slučaju fizička prisutnost neophodna, jer se kroz zajednički rad, slušanje i međusobnu reakciju gradi povjerenje i preciznost. Iako je mnogo toga moguće dogovoriti na daljinu, energija i razumijevanje koje se stvaraju u istom prostoru teško je u potpunosti nadomjestiti.
Na čemu trenutno radiš i vidiš li svoj daljnji razvoj kao produbljivanje jedne discipline ili nastavak njihova preplitanja?
Radim na svom novom albumu, a prvi singl izlazi u travnju. To je projekt o hrabrosti i unutarnjoj transformaciji, o ženama koje postupno postaju gotovo čarobna bića, poput alebrijesa: fantastičnih stvorenja rođenih iz snova, dijelom životinje, dijelom imaginacije, puna živosti i snage, koja u sebi nose zaštitu, kreativnost i snažan unutarnji duh. Voljela bih da ovaj album bude odraz duha takvih žena, onih koje se ne boje promjene, koje hrabro biraju transformaciju i iznova stvaraju same sebe. Album stvaram u suradnji s multiinstrumentalistom Jorgeom Quejom iz Portugala, što me čini iznimno sretnom. Sniman je u prostoru Casa da Arquitectura u Portu, u studiju OJM, mjestu gdje se arhitektura, tišina i svjetlo susreću s glazbom. Sama atmosfera prostora, snažno su oblikovali zvuk albuma i dali mu posebnu dubinu. Na albumu sudjeluje i Joy Sture na violončelu, čiji je instrument unio dodatnu toplinu i emotivnu slojevitost.
Paralelno razvijam ideju prostornih instalacija koje istražuju vibraciju prostora i odnos zvuka i arhitekture. Zanima me na koji se način zvuk može nadovezati na prostor, ali i kako prostor može postati rezonantno tijelo, aktivni sudionik, a ne samo kontekst. Želja mi je pronaći autentičan način da spojim iskustvo glazbe s iskustvom prostora, da slušanje postane prostorno iskustvo, a prostor akustična, taktilna i emocionalna kompozicija, kroz projekte i suradnje koje omogućuju takav interdisciplinarni dijalog, među ostalim i u suradnji sa Shpiglom.
FOTOGRAFIJE: ustupila Miranda Vukasović
