‘Save the Planet’ više nije dovoljno. Industrija mora osvježiti svijest o utjecaju i educirati se o odgovornom komuciranju
‘Buzzwords & Greenwashing’: lokalni i međunarodni primjeri iz prakse u fokusu trećih Haiku dijaloga
Matea Bakotić, vlasnica i kustosica galerije Artsada u Voloskom, donosi svježinu i inovativnost na hrvatsku umjetničku scenu. Nakon školovanja na Nuova Accademia di Belle Arti u Milanu, odlučila je svoje znanje i strast prema umjetnosti pretočiti u jedinstveni prostor koji spaja suvremene umjetničke prakse s potrebama kolekcionara i ljubitelja umjetnosti. Galerija Artsada, uređena prema konceptu "bijele kocke", nije samo mjesto za izlaganje umjetničkih djela, već i platforma za art consulting i art advisory, pružajući stručnu podršku u odabiru, kupnji i prezentaciji umjetnosti.
Matea pomiče granice tradicionalnog galerijskog poslovanja, fokusirajući se na suradnju s umjetnicima, organizaciju dinamičnih izložbi i stvaranje prostora koji inspirira. U razgovoru s njom dotakli smo se poduzetništva i rušenja konvencija, procesa izlaganja, suradnje s umjetnicima te budućnosti i eksperimentiranja u galerijskom svijetu.
Otvoriti galeriju zvuči kao riskantan, gotovo romantičan potez. Je li galerijski posao doista luksuz ili samo traži drugačiji način razmišljanja?
Otvaranje galerije zaista može djelovati kao hrabar, gotovo romantičan potez, no vjerujem da je glavni pokretač takve odluke strast i želja za pomakom, a ne luksuz. Umjetnički svijet, a posebno galerijski sektor, zahtijeva predanost, kontinuirani rad i spremnost na prilagodbu novim okolnostima. Više od svega to je ulaganje u ideje i viziju. Galerijska djelatnost danas ne smije biti ograničena isključivo na klasične izložbene formate. Ključ leži u širenju konteksta kroz popratne aktivnosti - suradnje, edukativne programe, interdisciplinarne projekte-koji ne samo da doprinose održivosti rada galerije, već stvaraju dinamičnu i intrigantnu priču oko nje. Upravo ta fleksibilnost i sposobnost inovacije omogućuju galerijama da pronađu svoje mjesto i relevantnost u suvremenom umjetničkom ekosustavu.
Kad si kretala u ovaj projekt, što je bilo ono što si apsolutno znala da želiš raditi drugačije?
Kad sam krenula u ovaj projekt, bilo mi je važno da imam potpunu slobodu u donošenju odluka - da sama biram umjetnike s kojima surađujem, da čvrsto stojim iza svojih odabira i da kroz galeriju gradim priču koja odražava moje vrijednosti i viziju. Kao galeristica želim stvoriti prostor u kojem se umjetnost ne prilagođava trendovima, već gradi autentičan dijalog između umjetnika, publike i mene kao kustosa te posrednika. Također, od početka sam znala da želim otvoriti galeriju upravo ovdje, u sredini koja me oblikovala. Galerija Artsada nije samo mjesto za umjetnost- ona je produžetak mog identiteta.
Kako izgleda jedan dan poduzetnice u svijetu umjetnosti – je li više strategija, kreativnost ili nepredvidiva improvizacija?
Jedan dan poduzetnice u svijetu umjetnosti kombinacija je svega navedenog. Upravo ta dinamika čini ovaj posao toliko izazovnim i uzbudljivim. Kao galeristica nisam samo kustos ili organizator izložbi, moja uloga obuhvaća mnogo više. Istovremeno sam i kritičarka, posrednica, savjetnica, tehnička podrška, PR stručnjakinja, pa čak i knjigovotkinja. Svaki aspekt rada u galeriji zahtijeva drugačiji pristup, a fleksibilnost je ključna jer su i umjetnici s kojima surađujem, kao i publika koja dolazi, vrlo različiti. Improvizacija je nužna jer ne postoji univerzalna formula. Svaki projekt, svaka izložba i svaki umjetnik donose nove izazove i prilike. Paralelno se uvijek odvija više stvari: priprema izložbenog prostora, organizacija novih postava, osmišljavanje edukativnih programa i radionica. Svakodnevno se suočavam s novim situacijama koje traže brze odluke i prilagodbu, a upravo ta dinamika čini galerijski svijet toliko živim i inspirativnim.
Tvoj prostor nije samo galerija – kako si zamislila Artsadu kao mjesto koje nadilazi ulogu klasično izložbenog prostora?
Galerija Artsada nije zamišljena isključivo kao klasičan izložbeni prostor - ona je ujedno i moj ured, mjesto gdje se spajaju izložbena djelatnost, kustoski rad i umjetničko savjetovanje. Završila sam studij tržišta suvremene umjetnosti u Milanu, što mi je omogućilo da se, osim galerijskom radu, posvetim i savjetovanju kolekcionara, umjetnika i svih onih koji žele ući u svijet umjetnosti. Artsada tako funkcionira kao hibridni prostor. - galerija u kojoj se ne samo izlaže, već i promišlja, analizira i oblikuje suvremena umjetnička scena. Kroz taj pristup želim nadograditi klasičnu galerijsku ulogu i stvoriti mjesto koje potiče dijalog, edukaciju i dugoročne umjetničke suradnje.
Vidiš li galeriju više kao kuriran prostor ili kao laboratorij u kojem se stalno eksperimentira?
Galerija bi svakako trebala biti kuriran prostor, ali to ne znači da mora biti strogo definiran ili bezličan. Kuriranje ne isključuje eksperiment, već ga, naprotiv, usmjerava i daje mu kontekst. Svaka izložba nosi svoju priču, a moj cilj je da Artsada bude prostor koji omogućava umjetnicima slobodu izraza, ali unutar okvira koji poštuje izložbenu dinamiku i omogućava kvalitetnu prezentaciju njihovog rada. S druge strane, galerija je i svojevrsni laboratorij- mjesto gdje se testiraju novi koncepti i izlagački formati. No, da bi laboratorij u pravom smislu funkcionirao, potrebno je više resursa za intervencije u prostoru i produkcijske eksperimente. U tom smislu, uvijek balansiram između želje za inovacijom i realnih mogućnosti.
Kako balansiraš između tržišnih zahtjeva i umjetničke autentičnosti – postoji li trenutak kad galerist mora reći “ne” nečemu, čak i ako bi to bilo profitabilno?
Balansiranje između tržišnih zahtjeva i umjetničke autentičnosti jedan je od najvećih izazova u galerijskom poslu. Primjerice, određeni radovi su isključivo dekorativne naravi i lako ih je plasirati na tržište, no ako ih osobno ne smatram vrijednima u umjetničkom smislu, ne bih ih mogla predstaviti na način koji smatram ispravnim. Za mene je ključan element povjerenje- povjerenje umjetnika da vjerujem u njegov rad, ali i povjerenje kolekcionara i kupaca da iza svake izložene umjetnine stoji moje uvjerenje u njezinu vrijednost. Tržište je važno, ali ne može biti jedini kriterij o odlučivanju o tome što će se izlagati. Dugoročno, vjerujem da se kvaliteta i dosljednost u odabiru prepoznaju i stvaraju trajniju vrijednost, kako za umjetnike, tako i za samu galeriju.
Što posjetitelji ne znaju o galerijskom poslu, a voljela bi da znaju?
Mnogi posjetitelji zamišljaju galerijski posao kao jednostavan proces- odabir radova, njihovo postavljanje i druženje na otvorenju. No, iza svake izložbe krije se puno više rada nego što se na prvi pogled čini. Prije svega, tu je intenzivna komunikacija s umjetnicima, odabir radova koji će biti predstavljeni i osmišljavanje koncepta izložbe. Zatim slijedi detaljno planiranje postava, pisanje kustoskog teksta, koordinacija s medijima, organizacija promocije i osiguravanje da svaki segment izložbe bude pažljivo izveden. Osim toga, bavim se i logistikom-transportom, pakiranjem i osiguranjem radova, tehničkim postavljanjem, organizacijom otvorenja i svim onim “nevidljivim” aspektima koji osiguravaju da posjetitelji dožive izložbu na najbolji mogući način. Galerijski posao je estetska, organizacijska, komunikacijska i strateška disciplina. Svaka izložba rezultat je procesa u kojem je svaki detalj važan. Upravo ta kombinacija umjetnosti i menadžmenta čini ovaj posao toliko izazovnim i dinamičnim.
Umjetnici su često individualci s jakim vizijama. Kako pronalaziš ravnotežu između njihove slobode i galerijske koncepcije?
Ovdje se ponovo vraćamo na važnost izbora, što je jedna od ključnih prednosti privatne galerije. Imam potpunu slobodu birati umjetnike s kojima radim, a većina njih su kroz suradnju postali i moji prijatelji. Vjerujem da je energija u tim odnosima izuzetno bitna. Ako umjetnik osjeća da ga galerija ograničava ili ako ja kao galeristica osjećam, da rad umjetnika ne rezonira s mojom vizijom, nešto u tom procesu neće funkcionirati kako treba. Naravno, galerija postavlja određena pravila i formate koji se moraju poštivati, ali umjetnici koji izlažu u suvremenoj galeriji već su upoznati s njezinim načinom rada i pristaju na te uvjete.
Postoji li neka nepisana pravila o tome što čini dobar odnos između galerista i umjetnika?
Svakako postoje nepisana pravila koja čine dobar odnos između galerista i umjetnika, a temelj svega je iskren i direktan odnos. Ključna je otvorena komunikacija- jasno izražavanje mišljenja, stavova, kritika i očekivanja s obje strane. Važno je da postoji međusobno povjerenje i zajednička težnja k realizaciji ideja. Umjetnik mora osjećati da galerist vjeruje u njegov rad i da ga predstavlja s iskrenom strašću, dok galerist mora znati da umjetnik poštuje profesionalne standarde i razumije dinamiku suradnje. Kada su ta pravila uspostavljena, suradnja postaje dugoročna i plodonosna, a svaka nova izložba rezultat je zajedničkog kreativnog procesa.
Kako odabireš koga ćeš izlagati? Je li to intuitivan proces, strateški odabir ili kombinacija oboje?
Odabir umjetnika koje ću izlagati kombinacija je intuicije, strateškog promišljanja i komunikacije. Nastojim da galerijski izložbeni program bude raznolik, kako bih publici sa svakom novom izložbom donijela svježinu i potaknula interes za različite autore i njohove slikarske opuse. S obzirom na to da djelujemo u manjoj sredini, smatram da galerija ne bi trebala biti strogo usmjerena na jedan likovni pravac. Raznovrsnost nam omogućava dinamičnost programa i kontinuirani dijalog s posjetiteljima. Većina suradnji razvija se spontano, kroz razgovor i upoznavanje, no istovremeno nastojim otvoriti prostor i za nove umjetnike. Zato u galeriji postoji i natječaj za samostalno izlaganje, koji omogućava umjetnicima da se prijave i predstave svoj rad, čime dodatno potičemo otkrivanje novih talenata i svježih umjetničkih perspektiva.
Je li ikad neki umjetnički rad u galeriji iznenadio i tebe samu?
Ne bih mogla izdvojiti jedan konkretan rad, ali ono što me često iznenadi jest način na koji doživljaj izložbe evoluira kroz vrijeme. Pri planiranju izložbe imam određenu viziju i očekivanja, no tek nakon što se postavi i kada s radovima provodim svakodnevno vrijeme, jer galerija je ujedno i moj ured-počinjem se postepeno uranjati u njihov svijet. Vrijeme mi donosi nova shvaćanja i perspektive koje možda u početku nisam u potpunosti primijetila. U tom smislu, svaka izložba nosi svoje malo iznenađenje, u načinu na koji komunicira s prostorom, u reakcijama publike ili u tome kako kroz vrijeme mijenja moj osobni doživljaj umjetnosti koja me svakodnevno okružuje.
Umjetnost danas seli u digitalni svijet, vidiš li to kao prijetnju klasičnim galerijama ili kao priliku za novo poglavlje?
Ne vidim to kao prijetnju klasičnim galerijama, već kao priliku za otvaranje novih poglavlja i rađanje nekih novih ideja. Ipak, vjerujem da fizičke galerije nezamjenjivu vrijednost, doživljaj umjetničkog djela, kontakt s materijalnošću, dimenzijama i atmosferom izložbenog prostora. Mišljenja sam da budućnost nije u sukobu digitalnog i fizičkog, već u njihovoj sinergiji. Galerije mogu koristiti digitalne alate za širenje dosega, interakciju s publikom i stvaranje novih iskustava, ali istovremeno zadržati ono što ih čini posebnima, a to je neposredni susret s umjetnošću.
Što misliš da će se u galerijskom poslu promijeniti u idućim godinama? Hoće li klasični format opstati?
Galerijski svijet sigurno će se mijenjati u idućim godinama i dobro je da se mijenja. Ipak, vjerujem da će klasični format opstati. Galerije koje će opstati bit će one koje su spremne prilagoditi se, eksperimentirati, ali i dalje sačuvati ono što čini galerijski doživljaj posebnim. U konačnici, umjetnost je uvijek evoluirala zajedno s vremenom, i mislim da će se ista prilagodljivost tražiti i od galerija.
Kad bi mogla raditi potpuno neograničen projekt, bez budžetskih i prostorno-tehničkih limita, kako bi izgledala tvoja idealna izložba?
Kad bih imala neograničene resurse, moja idealna izložba bila bi uranjajući scenografski doživljaj, u kojem se svaki detalj pažljivo osmišljava kako bi stvorio višesenzorno iskustvo. S obzirom na moj temelj u scenografiji (moja prva stečena titula) izložba bi se temeljila na scenografskom pristupu, prostor bi bio preoblikovan u instalaciju koja nadilazi tradicionalan postav umjetničkih djela, gdje se kompozicija, rasvjeta, prostor i materijali stapaju u jedinstvenu cjelinu, višesenzornom iskustvu, osim vizualnog dojma, naglasak bi bio i na taktilnom i auditivnom doživljaju, igranjem s materijalima, različiti materijali, teksture i zvučni elementi bili bi korišteni za stvaranje dinamične atmosfere koja mijenja percepciju prostora i umjetničkih djela, interaktivnost, prostor bi poticao na interakciju dopuštajući posjetiteljima da aktivno sudjeluju i istražuju različite aspekte izložbe, čime bi se stvarala osobnija veza između publike i umjetnosti.
Održivost u umjetnosti, održivost kroz poslovanje, održivost kroz svakodnevne navike, možeš li izdvojiti svoj highlight koji se provlači kroz sve navedene sfere?
Održivost, bilo u umjetnosti, poslovanju ili svakodnevnim navikama, ogleda se u dosljednosti, autentičnosti i neprekidnoj težnji k izvrsnosti. To je ona temeljna vrijednost, predanost kvaliteti i inovaciji, koja omogućava da, unatoč izazovima uspijemo ostati vjerni svojim principima. Vjerujem da upravo ta integracija autentičnosti i neprestane inovacije predstavlja highlight koji se provlači kroz sve sfere mog rada.
Primjer toga je upravo moj put prema otvaranju galerije koji nije započeo iznenada, već se godinama gradio kroz različita iskustva. Sve je počelo već u djetinjstvu, pohađanjem waldorfskog vrtića, a nastavilo se kroz godine bavljenja baletom, glazbenom školom (smjer klavir) i sudjelovanjem na likovnim natjecanjima. Kasnije sam završila studij scenografije, stekla iskustvo kroz studentske prakse u kazalištu Teatro alla Scala te sudjelovala u projektima raznih likovnih institucija, poput Fondazione Giuseppe Iannacone, UBI Banca, Triennale, Frigoriferi Milanesi. Uz to, završila sam diplomski studij tržišta suvremene umjetnosti, sudjelovala u brojnim performansima te imala ulogu likovne kritičarke na Fuorisalonu u Milanu. Praksa u Muzeju suvremene umjetnosti (MSU) bila je još jedan važan korak koji me naposljetku doveo do ostvarenja vlastitog projekta – otvaranja galerije. Svaka od tih faza bila je dio procesa u kojem sam istraživala, učila i inovirala gradeći održivu karijeru u umjetnosti. Galerija Artsada zbog toga je prostor koji odražava moje vrijednosti.
FOTOGRAFIJE: ustupila Matea Bakotić
