Lorena Barić - Kreativnost kao alat za promjene

Kreativnost za Lorenu Barić nije estetska kategorija, već alat za rješavanje problema i provođenje promjena u društvu i tehnologiji. Njezina karijera obuhvaća rad u kulturi, sudjelovanje u organizaciji velikih umjetničkih festivala, angažman u europskim institucijama, te trenutno vođenje Hrvatske udruge za umjetnu inteligenciju (CroAI).

Iskustvo rada u međunarodnom okruženju oblikovalo je njen pristup vođenju projekata i razvoju platformi, dok joj angažman u kulturi omogućuje povezivanje kreativnih i tehnoloških zajednica.

U razgovoru za Restyloh, Lorena govori o kreativnosti kao dugoročnoj vrijednosti, prijenosu iskustava iz kulturnog sektora u područje umjetne inteligencije te nadogradnji platformi koje su inovativne, a istovremeno društveno odgovorne.

Kreativnost često povezujemo s umjetnošću, ali tvoj profesionalni put pokazuje da ona ima puno širi doseg. Kako bi ti definirala kreativnost u kontekstu rada i društva?

Kreativnost za mene nije nešto “umjetničko” ni neki poseban talent, nego proces kad se makneš iz autopilota i pogledaš stvar iz drugog kuta. Najčešće je to sasvim praktično: kad zapneš, kreativnost je ono “čekaj, a što ako probamo ovako?” i odjednom se pojavi rješenje koje prije nisi vidjela.

U poslu je to spajanje stvari koje na papiru nemaju veze: ljudi, rokovi, ograničenja, tehnologija, politika, nečija energija taj dan. Kreativno mi je kad u istom problemu uspijem vidjeti još jednu mogućnost, čak i ako je mala. A u društvu kreativnost vidim kao sposobnost da napraviš prostor da se čuju različiti glasovi — i da iz toga stvarno nastane nešto korisno, a ne samo još jedna rasprava u nizu. I iskreno, kreativnost mi je često i “higijena glave”. Kad je svega previše, taj proces me smiri i vrati mi osjećaj da mogu nešto pomaknuti, umjesto da samo gasim požare.

Prošla si put od kulture i velikih umjetničkih festivala, preko rada u europskim institucijama, do vođenja udruge za umjetnu inteligenciju. Što je zajednička nit koja povezuje sve te faze?

Kad pogledam unatrag, zajednička nit mi je dosta jednostavna: uvijek me najviše vuklo ono što ima smisla za društvo. Volim kad moj rad ostavi nešto konkretno ljudima, da nije samo “dobar dojam” ili osobni PR, nego stvaran trag. I uvijek mi je najvažnije bilo to zajedništvo: da se ljudi nađu, prepoznaju i da se nešto pokrene.

U kulturi sam naučila koliko je moćno kad napraviš mjesto gdje se ljudi mogu susresti i osjetiti da pripadaju. Festivali su mi pokazali kako se razgovori otvore čim atmosfera postane dovoljno sigurna i topla, i kako umjetnost zna izvući teme koje inače preskačemo.

U europskim institucijama sam, s druge strane, naučila strpljenje i strukturu: kako se javni interes “prevodi” u pravila i procese (politike). To je spor svijet, ali kad se stvari dobro poslože, posljedice se stvarno osjete u životu ljudi.

A u AI svijetu, kroz CroAI, osjećam da se ta ista priča nastavlja, samo s drugom temom. I dalje mi je važno da tehnologija ne ostane nešto apstraktno i “za odabrane”, nego da je ljudi razumiju, da se o njoj razgovara normalno i da se odluke donose odgovorno.

Na kraju dana, moj pokretač je rad s ljudima i stvaranje uvjeta da se dogode dobre stvari: suradnje, jasnija rasprava, bolji izbori. Život u inozemstvu me tu dodatno prizemljio. Nekako naučiš da “it’s not about you”, dobiješ širinu, i još jače osjetiš koliko je svugdje bitno da sustavi rade za ljude, a ne obrnuto.

CroAI se bavi temom koja se često percipira kao tehnička i apstraktna. Gdje u toj priči vidiš prostor za kreativno razmišljanje i interdisciplinarnost?

Da, ali meni je najzanimljiviji baš onaj dio gdje AI postane stvaran: kad izađe iz tog apstraktnog i uđe u učionicu, ured, bolnicu, medije, svakodnevne odluke. Tu ima puno prostora za kreativnost u smislu toga kako složiti stvari da ljudima stvarno pomognu. U CroAI-ju kreativnost najviše vidim u tome što spajamo ljude koji se inače rijetko nađu za istim stolom — inženjere, nastavnike, poduzetnike, javni sektor, komunikatore. Kad se ti svjetovi stvarno poslušaju, isti AI alat odjednom dobije novu primjenu, ali i novu odgovornost. Tu je i onaj praktičan dio “tko koga zove”: kad mapiraš tko što radi i povežeš ljude, suradnje se počnu događati prirodnije. Manje je lutanja i poruka tipa “nemam pojma kome se uopće javiti”, a više konkretnih dogovora. Posebno me veseli edukacija, jer tu kreativnost znači prevesti kompleksno u nešto što je razumljivo i ljudima blisko, bez pametovanja i bez banaliziranja. Zato su mi dragi projekti poput “Ai se educiraj” ili “Heroes 2.0”, jer nastavnicima, djeci i školama AI približe kroz stvarne uloge i situacije, a ne kroz apstraktne i pre-tehničke definicije. I još nešto je tu bitno, a to je da je interdisciplinarnost i svojevrstan sigurnosni mehanizam. Što AI više ulazi u odluke, to su važniji povjerenje, privatnost, pravednost i odgovornost, a to se ne rješava samo kodom, nego dizajnom procesa i komunikacije koje ljudi mogu razumjeti.

Koliko su iskustva iz rada s mladima i međunarodnih projekata utjecala na način na koji danas gradiš zajednicu oko CroAI-ja?

Puno! Jer rad s mladima i međunarodni projekti su me naučili slušati prije nego što krenem “pametovati”, i stalno se vraćati na pitanje: kome ovo služi i tko iz toga ostaje vani. Zato mi je važno da CroAI ne bude klub za odabrane, nego otvoren, inkluzivan prostor u baziran na kulturi dijaloga.

Zajednicu zato gradim kao platformu prilika: jasni okviri, sigurnost, kontinuitet i osjećaj da si viđen, jer bez toga nema povjerenja ni stvarnog uključivanja. Međunarodni projekti su mi dodatno donijeli disciplinu oko zajedničkog jezika i fer procesa suradnje, da se različiti sektori mogu naći na istoj razini.

Tu mi je i moja uloga glavnog urednika Coyote stručnog časopisa jako utjecajan: stalno vježbaš kako kompleksne, stručne informacije prevesti u jezik koji je ljudima relevantan i praktičan, a da pritom ostaneš precizan i odgovoran. I to je zapravo ista logika koju pokušavam graditi oko CroAI-ja: znanje nije vrijedno ako ostane zatvoreno — javni interes traži da bude razumljivo, dostupno i primjenjivo.

Umjetna inteligencija često izaziva strah ili otpor. Može li kreativni pristup pomoći u približavanju kompleksnih tehnologija široj javnosti?

Da, kako sam već ranije spomenula. Ali ključ nije “kreativnost radi kreativnosti”, nego AI pismenost. Strah od umjetne inteligencije uglavnom se smanjuje onda kad ljudi razumiju tehnologiju, osnovne pojmove i kontekst: što AI može, gdje griješi, koje rizike nosi i kako se uopće donose odluke o njegovoj primjeni. Zato vjerujem da nema stvarne AI transformacije bez AI pismenosti u školama, javnom sektoru, medijima i profitnim i neprofitnim organizacijama. Bez tog temelja dobijemo ili otpor i paniku, ili nekritično “hypeanje”, a ni jedno ni drugo ne vodi do odgovorne i informirane primjene.

Kako te međunarodno iskustvo oblikovalo u pristupu liderstvu?

Ovo mi je baš lijepo pitanje. Volim teme vezane za liderstvo i rad s ljudima. 

Međunarodno iskustvo me najviše oblikovalo tako da liderstvo doživljavam kao stvaranje uvjeta za dobar rad, a ne kao titulu. Naučilo me da se kvalitetne stvari rade kroz proces i strukturu, mirno, planski i održivo a ne kroz neke sprint panike i reaktivnu atmosferu. Kad radiš u multikulturalnim sredinama i raznim sektorima, shvatiš da se rezultati ne dobivaju pritiskom, nego jasnim očekivanjima, stalnom komunikacijom i povjerenjem.

Druga velika lekcija mi je da je raznolikost stvarna prednost, ali samo ako je dobro moderirana: treba postaviti smjer, standard i strukturu, a ostaviti dovoljno prostora za igru, druge perspektive, i siguran prostor da tim raste na svoj način. Zato volim jasnoću, dogovore i okvire jer oni smanjuju nesigurnost i pomažu ljudima da isporuče bez pregorjevanja. To iskustvo me naučilo i poniznosti: dobar rezultat je skoro uvijek timski, pa mi je važno dijeliti zasluge, vidljivost i “držati prostor” da drugi uspiju.

I ono najvažnije mi je transparentno vodstvo - ljudi danas jako brzo osjete kad nešto nije iskreno.

Vjeruješ u cjeloživotno obrazovanje i stalno učenje. Kako ti vidiš ulogu znanja u vremenu brzih tehnoloških promjena?

Znanje u vremenu brzih tehnoloških promjena nije nešto što “jednom stekneš”, nego sposobnost da stalno nadograđuješ razumijevanje, postavljaš bolja pitanja i kritički procjenjuješ alate i njihove posljedice. Cjeloživotno učenje zato vidim kao temelj osobne i profesionalne otpornosti: ne da bismo svi postali tehnološki eksperti, nego da bismo mogli donositi informirane odluke i koristiti tehnologiju odgovorno.

Za mene je znanje danas i građanska kompetencija — razumjeti privatnost, granice sustava, kako nastaju pogreške, gdje se mogu pojaviti pristranosti i kako prepoznati manipulaciju ili dezinformacije. U tom smislu znanje je “valuta” sigurnosti i slobode: što bolje razumiješ kontekst, to manje reagiraš iz straha, a više iz izbora. I zato mi je važnije graditi naviku učenja nego loviti svaku novost: kritičko razmišljanje, medijska i AI pismenost, procjena rizika i razumijevanje osnovnih principa su prenosive vještine koje ostaju vrijedne i kad se alati promijene. Nedavno sam dobila na poklon knjigu “The Daily Stoic” i ostao mi je u glavi citat “Education is freedom” — i stvarno, obrazovanje je jedna od rijetkih stvari koja te istovremeno osnaži kao pojedinca i učini društvo otpornijim.

CroAI okuplja vrlo raznoliku zajednicu. Što smatraš ključnim za izgradnju održive i otvorene platforme koja potiče dijalog između tehnologije, društva i kreativnosti?

Za održivu i otvorenu platformu ključni su povjerenje, su-dizajn i kontinuitet: ljudi se uključuju kad vide da je prostor siguran, smislen i da se njihov doprinos stvarno uvažava. Zato je važno imati jasne vrijednosti i “pravila igre” (uključivost, odgovornost, kvaliteta informacija), jer otvorenost bez okvira lako postane buka ili dominacija najglasnijih. A dijalog između tehnologije, društva i kreativnosti nastaje tek kad postoji ritam susreta i zajednički jezik, ne kroz jedan veliki event, nego kroz redovite formate učenja i razgovora.

Kada gledaš unaprijed, koje teme ili smjerove vidiš kao najvažnije za daljnji razvoj kreativnih i tehnoloških zajednica u Hrvatskoj?

Vidim tri najvažnija smjera: jačanje AI pismenosti i povjerenja, gradnju mostova između sektora (kreativne industrije, obrazovanje, biznis, javni sektor) i jačanje “infrastrukture zajednice” koja suradnje čini kontinuiranima, a ne usputnima. Hrvatska mora prestati graditi scenu samo kroz evente i hype. Bez dugoročnih formata, zajedničkih standarda i stvarnog učenja u širini, sve ostaje na entuzijazmu nekolicine i brzo se ispuhuje. Ako to napravimo, kreativne i tehnološke zajednice mogu postati mjesto gdje se ideje brže pretvaraju u odgovorne projekte, a ljudi se uključuju jer razumiju tehnologiju i vide smisao, ne zato što je “trend”.

Kad se posao i profesionalne uloge nakratko utišaju, što ti pomaže da se “resetiraš”?

Najviše me resetira priroda i rad s rukama.  Stvarno mi je važno biti u kontaktu sa šumom i planinama, jer mi to vrati mir i perspektivu. Volim i životinje, prava sam cat-mom mačka Mukija koji je nedavno napunio 13 godina i on tako lijepo unese toplinu u dom. Isto tako volim raditi rukama i nešto stvarati od keramike do crteža, raznih cvjetnih instalacija, pa makar bilo sitno, jer me to smiri i vrati u “sporo” i prisutno. I uz sve to, najviše me hrane duboki i iskreni razgovori. Površne priče me brzo umore, a dobar razgovor me doslovno napuni energijom.

Na koji način integriraš principe održivosti u razvoj platformi i projekata?

Održivost mi znači da platforme i projekti ne žive samo dok traje “projekt”, nego da iza njih ostanu ljudi, procesi i resursi koji se mogu koristiti i nakon zadnjeg dana, tako da zajednica može nastaviti rasti bez stalnog resetiranja.

FOTOGRAFIJE: iz vlastite arhive ustupila Lorena Barić