Tema koja se često javlja, kako u terapijskom uredu, tako i na Googleu, su “toksični odnosi”, i pitanje “kako znati jesam li u toksičnom odnosu?” Ono što nas dovodi do toga da utipkamo tih par riječi u tražilicu je osjećaj zbunjenosti, nemoći, nejasnoće i straha. Prepoznajemo da nešto nije kako treba, prepoznajemo pojavu teških osjećaja koji perzistiraju tijekom nekog vremena.
Prožvakali smo sve moguće scenarije, pitali se sto pitanja, i više ne znamo odakle dobiti neku jasnoću o tome što se događa u odnosu koji je nekad bio izvor ugode, a sada to više nije. Posežemo za internetom koji nudi 1001 odgovor. U terapijski ured onda često dolaze ljudi s idejom da im je partner toksičan i da se ponaša toksično, pa traži rješenje kroz pitanja “kako to promijeniti?”, “kako da mu/joj to kažem?”, “što ako se ne promijeni?”
Prije nego uđemo u srž, važno je reći ono najbanalnije - sama riječ “toksično” označava nešto što narušava zdravlje, oslabljuje, kompromitira integritet sustava, i dugoročno uništava i umrtvljuje sustav, bez obzira radi li se o prirodi, ljudskom tijelu, ili odnosima. Nešto što je toksično nije kontekstualna pojava, ono je perzistirajuće neovisno o uvjetima. Kad su odnosi u pitanju, o toksičnosti možemo pričati kad se radi o kontinuiranim vankontekstualnim ponašanjima koja prelaze granice odnosa i dugoročno stvaraju osjećaj nepovjerenja, nesigurnosti, nejasnoće, nepoštovanja, pa čak i straha. Što to točno znači? Primjer kontekstualnog ponašanja bi bila recimo situacija u kojoj žena koja iza sebe ima tri neprospavane noći zbog bolesti djeteta, nakon čega je odrađivala smjene na poslu i brinula o kućanstvu, može odreagirati nervozno ili grubo na neki običan zahtjev ili pitanje partnera. S druge strane, vankontekstualno ponašanje koje prelazi granice odnosa bi bilo redovito otresanje i omalovažavanje neovisno o razini umora i stresa.
Postoje situacije u kojima nam je objektivno teško nositi se sa svime i reagiramo iz manjka kapaciteta. Nije u redu, ali je razumljivo. Razlika između takvog ponašanja i toksičnog ponašanja je u načinu na koji to vrednujemo, kako preuzimamo odgovornost, kako radimo reparaciju.
U srži toksičnog ponašanja je nemogućnost osobe da preuzme odgovornost za svoje ponašanje, da validira činjenicu da to ponašanje utječe na drugu osobu i odnos te da poduzme potrebne korake kako do toga ne bi dolazilo.
Manjak kapaciteta za preuzimanje odgovornosti osobina je nezrele osobe. To je osoba koja ne može ući u kontakt sa sobom i nositi se sa svojom ljudskošću nego još uvijek ovisi o okolini da se za nju brine i da ju regulira.
Nositi se sa spoznajom da smo nekoga povrijedili iznimno je teško i za to je potrebna značajna količina emocionalne zrelosti koja razumije da smo svi ljudi i da se svi nekad ponašamo povređujuće; koja razumije da to ne mora biti posramljujuće iskustvo već iskustvo koje nas približava sebi i drugima. Tako će oni kojima je teško sebe doživjeti kao nesavršene redovito pribjegavati ponašanjima kojima će pokušati umanjiti, maskirati i prikriti svoje povređujuće ponašanje, a sve u svrhu toga da se ne moraju suočiti sami sa sobom.
Izbjegavanje kontakta sa sobom, odnosno izbjegavanje razumijevanja i poznavanja sebe, dovest će nas do toksičnog ponašanja. Ono što je možda nezgodno u tome je da je nerijetko slučaj da su obje osobe “krive” za pribjegavanje toj vrsti ponašanja. Ako ne pričamo o zlostavljanju već o odnosima koji su u granicama normalnog ljudskog ponašanja, dinamika odnosa je nešto što stvaraju dvije osobe, ne samo jedna. Preuzimanje odgovornosti je dužnost obje osobe. I one koja prva unosi toksičnost, i one koja na tu toksičnost pristaje i prilagođava se. Nije lako suočiti se ni s jednim, ni s drugim. Istovremeno, stavljanje odgovornosti na osobu koja se “očitije” ponaša nekako je isto način na koji bježimo od sebe. Ako želimo razriješiti pitanje toksičnosti u našim odnosima, onda smo prva instanca mi sami. Ako nas brine odnos u kojem se nalazimo, ako prepoznajemo da nešto ne štima, ako vidimo da gubimo energiju, volju i životnost, prvo sebi trebamo postaviti pitanje o tome na koji smo način sudjelovali u tome, a onda polako to klupko odmotavati dok nas ne dovede do jasnoće o tome što i kako dalje.
AUTORICA: Ela Magda, edukantica gestalt psihoterapije pod supervizijom, osnivačica Aeithalis savjetovanje
Više vlasi na četki, kosa koja ostaje u rukama tijekom pranja ili osjećaj da je rep odjednom postao tanji – ispadanje kose jedna je od onih promjena koje teško prolaze nezapaženo. Iako je određeni gubitak vlasi dio prirodnog ciklusa kose, kada primijetimo da kosa ispada više nego inače ili postupno gubi gustoću, počinjemo tražiti razlog – i rješenje.
Kod Sergee Muškić zanimljiv je način na koji dentalnu medicinu promatra kao cjelinu. U svom radu ne polazi samo od konkretnog problema, već pokušava razumjeti osobu, njezine navike, potrebe i odnos prema vlastitom zdravlju. Holistički pristup kod nje nije deklaracija, već način na koji promišlja i radi, a u tome je prati i cijeli tim od prvog razgovora s pacijentom do prostora u kojem...
Upotrebljavamo vlastite kolačiće i kolačiće trećih strana kako bismo poboljšali vaš doživljaj i naše usluge. Nastavkom pregledavanja stranice smatramo da prihvaćate njihovu uporabu.