Kako znati jesam li u toksičnom odnosu?

Tema koja se često javlja, kako u terapijskom uredu, tako i na Googleu, su “toksični odnosi”, i pitanje “kako znati jesam li u toksičnom odnosu?” Ono što nas dovodi do toga da utipkamo tih par riječi u tražilicu je osjećaj zbunjenosti, nemoći, nejasnoće i straha. Prepoznajemo da nešto nije kako treba, prepoznajemo pojavu teških osjećaja koji perzistiraju tijekom nekog vremena. 

Prožvakali smo sve moguće scenarije, pitali se sto pitanja, i više ne znamo odakle dobiti neku jasnoću o tome što se događa u odnosu koji je nekad bio izvor ugode, a sada to više nije. Posežemo za internetom koji nudi 1001 odgovor. U terapijski ured onda često dolaze ljudi s idejom da im je partner toksičan i da se ponaša toksično, pa traži rješenje kroz pitanja “kako to promijeniti?”, “kako da mu/joj to kažem?”, “što ako se ne promijeni?”

Prije nego uđemo u srž, važno je reći ono najbanalnije - sama riječ “toksično” označava nešto što narušava zdravlje, oslabljuje, kompromitira integritet sustava, i dugoročno uništava i umrtvljuje sustav, bez obzira radi li se o prirodi, ljudskom tijelu, ili odnosima. Nešto što je toksično nije kontekstualna pojava, ono je perzistirajuće neovisno o uvjetima. Kad su odnosi u pitanju, o toksičnosti možemo pričati kad se radi o kontinuiranim vankontekstualnim ponašanjima koja prelaze granice odnosa i dugoročno stvaraju osjećaj nepovjerenja, nesigurnosti, nejasnoće, nepoštovanja, pa čak i straha. Što to točno znači? Primjer kontekstualnog ponašanja bi bila recimo situacija u kojoj žena koja iza sebe ima tri neprospavane noći zbog bolesti djeteta, nakon čega je odrađivala smjene na poslu i brinula o kućanstvu, može odreagirati nervozno ili grubo na neki običan zahtjev ili pitanje partnera. S druge strane, vankontekstualno ponašanje koje prelazi granice odnosa bi bilo redovito otresanje i omalovažavanje neovisno o razini umora i stresa. 

Postoje situacije u kojima nam je objektivno teško nositi se sa svime i reagiramo iz manjka kapaciteta. Nije u redu, ali je razumljivo. Razlika između takvog ponašanja i toksičnog ponašanja je u načinu na koji to vrednujemo, kako preuzimamo odgovornost, kako radimo reparaciju.

U srži toksičnog ponašanja je nemogućnost osobe da preuzme odgovornost za svoje ponašanje, da validira činjenicu da to ponašanje utječe na drugu osobu i odnos te da poduzme potrebne korake kako do toga ne bi dolazilo.

Manjak kapaciteta za preuzimanje odgovornosti osobina je nezrele osobe. To je osoba koja ne može ući u kontakt sa sobom i nositi se sa svojom ljudskošću nego još uvijek ovisi o okolini da se za nju brine i da ju regulira.

Nositi se sa spoznajom da smo nekoga povrijedili iznimno je teško i za to je potrebna značajna količina emocionalne zrelosti koja razumije da smo svi ljudi i da se svi nekad ponašamo povređujuće; koja razumije da to ne mora biti posramljujuće iskustvo već iskustvo koje nas približava sebi i drugima. Tako će oni kojima je teško sebe doživjeti kao nesavršene redovito pribjegavati ponašanjima kojima će pokušati umanjiti, maskirati i prikriti svoje povređujuće ponašanje, a sve u svrhu toga da se ne moraju suočiti sami sa sobom.

Izbjegavanje kontakta sa sobom, odnosno izbjegavanje razumijevanja i poznavanja sebe, dovest će nas do toksičnog ponašanja. Ono što je možda nezgodno u tome je da je nerijetko slučaj da su obje osobe “krive” za pribjegavanje toj vrsti ponašanja. Ako ne pričamo o zlostavljanju već o odnosima koji su u granicama normalnog ljudskog ponašanja, dinamika odnosa je nešto što stvaraju dvije osobe, ne samo jedna. Preuzimanje odgovornosti je dužnost obje osobe. I one koja prva unosi toksičnost, i one koja na tu toksičnost pristaje i prilagođava se. Nije lako suočiti se ni s jednim, ni s drugim. Istovremeno, stavljanje odgovornosti na osobu koja se “očitije” ponaša nekako je isto način na koji bježimo od sebe. Ako želimo razriješiti pitanje toksičnosti u našim odnosima, onda smo prva instanca mi sami. Ako nas brine odnos u kojem se nalazimo, ako prepoznajemo da nešto ne štima, ako vidimo da gubimo energiju, volju i životnost, prvo sebi trebamo postaviti pitanje o tome na koji smo način sudjelovali u tome, a onda polako to klupko odmotavati dok nas ne dovede do jasnoće o tome što i kako dalje.

AUTORICA: Ela Magda, edukantica gestalt psihoterapije pod supervizijom, osnivačica Aeithalis savjetovanje 

FOTOGRAFIJE: Pexels