Search
By
U novom razgovoru u Restyloh seriji predstavljamo Dešu Vlahutin, suvremenu kiparicu čiji rad spaja minimalističku disciplinu s precizno kontroliranom materijalnošću. Nakon godina profesionalnog razvoja u Londonu, gdje kontinuirano gradi međunarodnu karijeru, Dešina je posljednja samostalna izložba privukla pažnju publike, izazvala pozitivne stručne kritike te potaknula suradnje s partnerima iz privatnog i javnog sektora.
U njezinoj praksi ključni su geometrijski oblici, odsutnost metafore, ponavljanje, ravnoteža i stroga ekonomija izraza. Materijal je uvijek u fokusu čist, precizan, bez tragova ruke, u duhu klasičnog ali suvremeno reinterpretiranog minimalizma. U serijama poput The Path of the Squares ili One of Eight, forme postoje isključivo kao ono što jesu: definirane, tihe strukture koje gledatelja pozivaju na promatranje esencije, a ne narativa.
Kroz intervju istražujemo teme o londonskim iskustvima, procesima i odnosu prema materijalu, suradnjama te planovima za novi projekt koji donosi interaktivnu, modularnu i pristupačnu verziju njezina skulpturalnog jezika. Ovaj pristup prepoznali su brojni kolekcionari, arhitekti i kulturne institucije, čime se njezin rad potvrđuje kao dosljedna, zrela i prepoznatljiva praksa unutar suvremene minimalističke skulpture.
Kako bi najbolje sebe opisala u profesionalnom smislu kao kiparicu, vizualnu umjetnicu, profesoricu ili nešto treće?
Kao kiparicu, bez sumnje. Kiparstvo je moj poziv i srž mog bića. Manualni kreativni rad bilo da se radi o pletenju, vezenju, šivanju, izradi 3D torti ili drugim radovima rukama za mene je hobi koji umiruje moje nemirne ruke. Predavanje također smatram važnim dijelom svog rada, posebno kada se bavim temama koje su mi drage, vizualnom umjetnošću i poviješću umjetnosti.
Koji su ključni trenuci koji su oblikovali odluku da gradiš karijeru u Londonu?
U London sam se s obitelji preselila prije gotovo deset godina, a kvalitetne škole bile su važan faktor u odluci da djeca nastave obrazovanje ovdje. Danas je sin na fakultetu, a kćer uskoro završava srednju školu, pa se još uvijek osjećam povezano s njihovim razvojnim putem. Profesionalno, London mi je otvorio nove vidike i prilike za suradnju s ljudima iz umjetničkog svijeta, a posljednja izložba privukla je pažnju publike i kritike, što dodatno potvrđuje vrijednost lokalne umjetničke scene.
Posljednja izložba u Londonu okupila je pozornost publike i kritike. Koji je bio temeljni koncept izložbe i kako je do nje došlo?
Riječ je o seriji reljefa pod nazivom Mediteranski razgovori. Tom sam serijom željela pokazati da nisam izgubila svoj mediteranski dio osobnosti, iako živim okružena ljudima čiji je humor rezerviran i dvosmislen ali beskrajno duhovit. Izložba se može doživjeti kao humoreska, a ne uvreda što je moj odgovor na različite kulturne okvire i mentalitete.
Kako na međunarodnoj sceni percipiraju izrazito minimalistički pristup tvojih radova?
Minimalizam je od samih početaka percipiran kao nešto lijepo, čisto i iskreno. U današnjem svijetu preplavljenom informacijama i objektima, minimalizam djeluje kao odmor i kontrapunkt kaosu. Geometrija, ponavljanje i odsustvo narativa pružaju mi jasnoću i mir koji često nedostaje u svakodnevnom životu.
Materijalnost i preciznost u radu, kako biraš materijale i što ti je ključno u tom procesu?
Volim raditi s različitim materijalima, a kroz godine sam se bavila željezom, aluminijem, mahagonijem, broncom, kamenom no sve više me privlače pločasti materijali poput MDF-a. Oni mi daju onu preciznost i jasnoću koja je važna za moje skulpture. Nekad sam u MDF-u radila samo modele koje bih zatim slala u radionice, a danas sve češće sama izrađujem i finalne radove. U toj minucioznoj izradi istinski uživam. Spojevi moraju biti savršeni, pa ih često provjeravam zatvorenih očiju, oslanjajući se na prste da otkriju i najmanju nepravilnost. U mnogim radovima nema vidljivog traga ruke što je istodobno estetski izbor i dio koncepta. Ti minimalni pomaci koji stvaraju dinamiku u naizgled statičnoj formi mogu postojati samo ako je forma u potpunosti pročišćena.
Minimalizam ima dugu povijest, ali tvoja verzija djeluje izrazito suvremeno. Koji su izvori, ali i odmaci koje stvaraš u odnosu na kanon?
Minimalizam se povijesno fokusira na jednostavnost, uklanjanje suvišnog i korištenje industrijskih materijala da bi se naglasile čiste linije forme. Svjetlo i sjena su izrazito važni elementi u takvim skulpturama. Uvođenjem naznake pokreta u inače monolitnoj formi, odmičem se od temeljnih zakona minimalizma, pri čemu sjene igraju jako važnu ulogu. Nije sam pokret važan nego naznaka pokreta.
U tvojim radovima forma “jest ono što jest”. Kako gledatelj ulazi u iskustvo rada bez uporišta u naraciji?
Prije sam inzistirala na tome da moje skulpture nemaju priču, bilo mi je važno da se gledatelj fokusira na lijepo, skladno i čisto i da uživa u ljepoti kompozicije (zato i imam uporište u matematici pri kreiranju skulptura u potrazi za savršenom harmonijom). U zadnje vrijeme sam počela sve više uvoditi narativ u rad. Rekla bih da s godinama postajem manje ozbiljna u pristupu radu, više zaigrana.
U suradnjama s brendovima, poput onih s Adriatic Luxury Hotels, često prikazuješ velike prostorne skulpture. Što takve suradnje traže od umjetnika, što umjetnik dobiva tim iskustvom i koji su ključni kriteriji pri prihvaćanju partnerskog projekta?
Minimalistička skulptura gotovo uvijek traži velike formate i prostorne instalacije, što samo po sebi nosi mnogo izazova. Postavljanje skulpture u prostor može biti iznimno stresno, jer postoji bezbroj detalja koji mogu poći krivo. Ali kad se sve na kraju posloži i skulptura “sjedne” u prostor onako kako treba, osjećaj zadovoljstva, ponosa i olakšanja je nevjerojatan, teško ga je usporediti s bilo čim. Iako je kiparstvo u svojoj srži vrlo samotan rad, ovakvi projekti traže timski pristup. Upravo zato me takve suradnje posebno vesele jer odjednom više nisam sama u studiju, nego dio šireg procesa u kojem sudjeluju arhitekti, inženjeri, tehničari i drugi stručnjaci. Ta dinamika, razmjena znanja i zajedničko rješavanje problema daju projektu posebnu energiju. A kad je riječ o kriterijima za prihvaćanje suradnje, rekla bih da je dobra komunikacija apsolutni temelj. Ako postoji jasna i otvorena komunikacija, zajednička vizija i osjećaj međusobnog povjerenja, sve ostalo se može izgraditi. Timski rad i dogovor oko cilja jednako su važni kao i sama umjetnička sloboda kada se ti elementi poklope, suradnja postaje užitak.
Sve više vremena posvećuješ edukaciji. Što je ključno za prenijeti novoj generaciji?
U obrazovanju smatram ključnim prenijeti sve aspekte likovnosti teoriju, praksu, povijest, ali i sposobnost promatranja i doživljaja djela. Djeca često nisu upoznata s minimalizmom ili suvremenom umjetnošću, pa mi je važno pružiti okvir koji ih uključuje i motivira, kako bi im iskustvo bilo zanimljivo i relevantno.
Kako učenici reagiraju na minimalizam, koji je istovremeno jednostavan i iznimno zahtjevan?
Radim u primarnom školstvu, gdje djeca nemaju puno predznanja i rijetko dolaze u kontakt s minimalizmom ili suvremenom umjetnošću općenito. Kurikulum se najčešće vrti oko imena poput van Gogha, Picasso, Matiss ili Rousseau. Zato nastojim graditi širu sliku početi od starih majstora, zatim preko velikih imena 20. stoljeća do suvremenih autora. Prednost rada u Londonu je ta što djeca suvremenu umjetnost mogu vidjeti uživo, iz prve ruke, što smatram izuzetno važnim i nečim što bi svakako trebalo biti veći dio nastave. Što se minimalizma tiče on im je potpuno stran. Bez pravog konteksta i okvira lako im postane “prazan” i nezanimljiv. Ali kada im se objasni način gledanja, ideja redukcije i pažnja koja se daje nijansama, tada počnu uočavati ono što im je isprva promaknulo. Minimalizam zahtijeva strpljenje i usporavanje, a djeca to mogu prihvatiti kada im se pokaže kako ga gledati.
Možeš li podijeliti nešto o novom projektu u kojoj je fazi i što ga tematski određuje?
Unlimited Edition je serija reljefa koji polaze od mog skulpturalnog jezika, ali u neograničenom broju verzija i u nekoliko kombinacija boja. Projekt sam zamislila kao DIY iskustvo gdje svatko može sam slagati, okretati i kombinirati reljefe kako bi stvorio kompoziciju koja mu najviše odgovara. Na isti se način mogu igrati i bojama, od monokromnih do potpuno šarenih varijanti. Trenutačno razvijam projekt dalje, s ciljem da kroz suradnju sa jakim brendom postane dostupniji široj publici i zaživi kao pristupačan oblik suvremene skulpture.
Ako bi morala izdvojiti samo jednu galeriju u kojoj bi sljedeće izlagala, koja bi to bila.
Ako bih morala izdvojiti samo jedno mjesto za sljedeće izlaganje, to bi zasigurno bio javni prostor. Minimalistička skulptura jednostavno traži veličinu i otvorenost, jer megalomanija forme najbolje dolazi do izražaja upravo u eksterijeru. To mi je san kao umjetnici koja radi ovim jezikom skulpture vidjeti kako rad živi u velikom prostoru i komunicira s arhitekturom, svjetlom i prolaznicima. A dok radimo na takvoj prilici, pozivam vas da posjetite neka od mojih postojećih djela u javnom prostoru, skulpturu Vrata od Grada u Dubrovniku, na stanici Lapad ili kamenu skulpturu u Vrsaru.
FOTOGRAFIJE: Miho Skvrce, arhiva Deša Vlahutin
