‘Save the Planet’ više nije dovoljno. Industrija mora osvježiti svijest o utjecaju i educirati se o odgovornom komuciranju
‘Buzzwords & Greenwashing’: lokalni i međunarodni primjeri iz prakse u fokusu trećih Haiku dijaloga
Lucia Jerič Palić jedna je od onih žena koja mi je sjela « na prvu ». Upoznale smo se na prvom Lady’s Salonu kojeg je moja agencija KIND PR organizirala u suradnji s platformom THE LADY’s REALM i još tamo sam znala da naše poznanstvo sigurno neće ostati samo na tome. Njezina smirenost, a s druge strane i borbenost kada je to potrebno, otvorenost i strast za umjetnošću svidjele su mi odmah. Galeristica, art konzultantica, zaljubljenica u kulturu i estetiku, Lucia je svoj profesionalni put gradila od Rima do Venecije, da bi se na kraju vratila u Zagreb, gdje danas vodi Galeriju Kaptol i njezinu novu lokaciju u Radićevoj ulici. Živi život u kojem se privatno i poslovno ne razdvajaju – ono što je nadahnjuje svakodnevno, pretoči u svoj rad, bilo kroz postavljanje izložbi ili kroz art consulting s kojim se posebno voli baviti. Pročitajte što Lucia misli o umjetnosti, što i tko je inspirira te koga bi pozvala na večeru.
Objasni nam u par rečenica tko je Lucia Jerič Palić?
Na prvom mjestu sam mama, a onda galeristica i art konzultantica, zaljubljenica u umjetnost, volim kreativu, volim modu, knjige, muziku. Privatni i poslovni život su mi isprepleteni, ono sto me inspirira u svakodnevnom životu, često prenosim u poslovni segment i obrnuto. Volim provoditi vrijeme s ljudima, prijatelji i obitelj me čine puno boljom osobom. Pitala sam najbolju prijateljicu kako bi me ona opisala pa je bila jako rječita - vegan & gluten free mama. Hvala joj.
Kako je izgledao tvoj profesionalni put?
Uvijek sam voljela provoditi vrijeme u tatinoj galeriji, ali tek po završetku faksa shvatila sam da me to ozbiljnije zanima tako da sam za magisterij odabrala smjer Arts & Culture Management u Rimu te paralelno radila u jednoj galeriji koja mi je dala uvid u međunarodno galerijsko poslovanje stoga je ambicija da nastavim u tom smjeru postala još jača. Po povratku u Zagreb radila sam na Predsjedanju Vijećem EU u sektoru kulture koji je bio izvrsno iskustvo gdje sam upoznala puno zanimljivih ljudi, ali sam kroz rad u Ministarstvu još jednom shvatila da me zanima isključivo galerijska djelatnost. Počela sam raditi u Galeriji Kaptol, a onda je nakon nekog vremena stigla prilika da odem raditi u Veneciju u Peggy Guggenheim Collection, to je bilo ostvarenje velike dugogodišnje želje. Boravak i rad u Veneciji za mene su bili neprocjenjivo iskustvo, međutim opet su potvrdili da me muzej u poslovnom smislu ne zanima. U tom periodu ostala sam trudna, što je dodatno utjecalo na moju odluku da se vratim u Zagreb i nastavim raditi u Galeriji Kaptol. Prošle godine otvorila sam drugu lokaciju galerije u Radićevoj ulici kojoj sam sada u potpunosti posvećena.
Što za tebe znači riječ umjetnost?
Umjetnost je za mene punjenje baterija. Obožavam biti okružena umjetnošću, primarno ovdje govorim o likovnoj, ali volim i pratim sve forme umjetnosti. Muzika, film, književnost, ples, performansi. Umjetnost je za mene način izražavanja i povezivanja. Također, umjetnost vidim kao prostor slobode – kako za umjetnike, tako i za one koji ju doživljavaju. Ona može biti bijeg, ali i način suočavanja sa stvarnošću, a ne mora biti i ništa od toga, ne tražim značenje u svemu već pustim da dopre (ili ne) do mene. Volim što kroz svoj posao mogu biti dio tog procesa i što galerija može postati mjesto susreta i inspiracije.
Koje izložbe i koji autori su na tebe ostavili najveći dojam?
Magritta jako volim, a Empire of Light mi je jedna od najdražih slika. Dok sam radila u Peggy Guggenheim Collection, gledala sam je svaki dan i svaki put bi me jednako očarala. Nedavno sam bila na njegovoj izložbi i čim sam ušla u prvu prostoriju, preplavilo me veselje. Isto tako, jako volim Leonoru Carrington – fasciniraju me njezini nadrealni svjetovi. Zadnja velika izložba na kojoj sam bila jest Yayoi Kusama. Inače, ona od 1977. živi u psihijatrijskoj bolnici u Tokiju, gdje je sama odlučila boraviti zbog svojih mentalnih poteškoća, halucinacija i opsesivno-kompulzivnog ponašanja, ali i dalje svakodnevno stvara umjetnost. Teško mi je bilo ostati ravnodušna kada sam vidjela cijeli njezin put – od samih početaka do nevjerojatnog uspjeha. Uvijek mi je uzbudljivo vidjeti kako nečija autentičnost može doprijeti do ljudi diljem svijeta.
Koji dio tvog posla ti je najdraži?
Najdraži dio mog posla definitivno je onaj kreativni, postavljanje izložbi – to je trenutak kada prostor oživi i kada se sve ideje i planovi pretoče u stvarnost koju sam određeni period zamišljala u svojoj glavi. Također, jako volim art consulting, posebno kada radim na projektima u kojima imam potpunu slobodu odabira. Kada mi se pruži prilika da sama biram umjetnička djela, osmislím koncept i stvorim cjelinu koja ima svoju priču – to su trenuci u kojima sam baš sretna i ponosna.
Tko je jedna od najzanimljivih žena koje si imala priliku upoznati do sada i zašto baš ona?
Ovo je baš teško pitanje, okružena sam s puno zanimljivih žena i svaka mi imponira, od svake prijateljice sam puno naučila i velika su mi inspiracija kako u privatnom tako i poslovnom životu. Mislim da mama i kćer odnose pobjedu u ovom pitanju, mama je uzor, s njom mogu pričati o svemu, volim njezina razmišljanja makar su često drugačija od mojih, volim njezin smisao za humor. Bavila se modom, bila je uspješan model, bila na naslovnici australskog Vougea s 15 godina, putovala i sve je to odlučila “odbaciti” kad je upoznala mog tatu i zbog ljubavi ostavila taj dinamičan svijet mode i preselila u Hrvatsku. Zanima me koliko snažnu ljubav moraš osjetiti da napraviš takav zaokret, to me zadivljuje. Hvala im na tome jer u suprotnom ne bi bilo ni moje kćerke koja me fascinira svaki dan i u koju se stalno iznova stalno zaljubljujem. Držimo fige da se to ne promijeni u pubertetu haha.
Koje ti je omiljeno putovanje?
Volim San Francisco i New York i Sydney, u tim gradovima sam provela puno vremena u više navrata, ali ipak uvijek pobjeđuje Italija. Od roadtripa do Rima koji sam nekoliko puta s mužem odradila pa do kraćih izleta, svaki odlazak u Italiju mi je jednako drag, svaki put se osjećam kao da idem negdje gdje skroz pripadam. Vjerujem da se puno ljudi jednako tako osjeća kada sjedne na neku piazzu, pije času vina i jede pastu. That’s life.
Omiljena knjiga?
Tetralogija Elene Ferrante Genijalna prijateljica. Priča o dvije djevojčice koje odrastaju u Napulju pedesetih, balansirajući između prijateljstva, rivalstva i snova o boljoj budućnosti.
Omiljeni film?
Cinema paradiso i trilogija Before Sunrise, Before Sunset i Before Midnight s Ethan Hawkom i Julie Delpy.
Omiljeni koncert?
Coldplay 2017. u Beču.
Da možeš organizirati večeru s bilo koje četiri osobe na ovom svijetu koje bi to bile? I zašto?
Peggy Guggenheim, Jerry Seinfeld, Fran Lebowitz i Chris Martin. Ako moraju biti živuće osobe onda umjesto Peggy biram Marinu Abramović. Peggy je bila jako zanimljiva osoba, van svih okvira, njen život bio je spoj umjetnosti, ljubavi, skandala i avanture - da mogu birat biti netko drugi na koji dan odabrala bih nju. Seinfelda obožavam, gledala sam ga i uživo u New Yorku, ne znam uopće bi li se usudila razgovarati s njim jer ga gledam kao neko božanstvo, ali bilo bi mi dovoljno slušati ga kako secira ostale prisutne za stolom. Fran Lebowitz slično kao i Jerry ima taj britki smisao za humor kojim bi začinila atmosferu, volim njezine priče o njujorskoj umjetničkoj sceni. Uz Peggy, Jerryja i Fran koji su svi beskompromisni i nekonvencionalni, Chris donosi kontrast njihovim karakterima sa svojom toplinom. Večera može završit uz Chrisa na gitari i ja mogu mirno umrijet.
Koji su tvoji omiljeni secondhand komadi – ako ih imaš?;)
Definitivno odjeća koju „posudim“ iz maminog ormara.
I za kraj pitanje koje volim postaviti u svojim kolumnama – možeš li podijeliti s nama tri održive navike koje se ti osobno pridržavaš?
U kućanstvu se trudim koristiti što više refill pakiranja, sva sredstva su eko, bitno mi je da sve što nanosimo na sebe, s čime peremo robu, suđe, stan općenito, bude održivo za naša tijela i naravno okoliš. Povremeno sapun za ruke i omekšivač napravim sama. Kao i, pretpostavljam, svi, recikliram otpad, pazim na potrošnju vode, struje, ne volim da svjetla gore u prostorijama u kojima se u trenutku ne boravi. Što se robe tiče, također nisam netko tko stalno kupuje novo, volim klasične komade koje mogu nositi godinama, a da se nadovežem na prethodno pitanje, zato je lijepo imati mogućnost maminog ormara koji pomaže u tome da ne moram često hrliti u dućane.
Bitno mi je da kćer ne trpamo nepotrebnim stvarima i na to sam jako ponosna da nismo konzumeristički nastrojeni kada je ona u pitanju, ne kupujem masovno robicu niti igračke. Nemam potrebu obasipat je poklonima koji će joj biti zanimljivi 5 minuta. Znamo što voli i s čime se igra tako da smatram nepotrebnim bacati novac na svašta i usput gomilati otpad.
FOTOGRAFIJE: ustupila Lucia Jerič Palić
