Search
By
U vremenu u kojem se umjetnost često svodi na spektakl i estetiku koja traži brzi like, Dubravka Tullio djeluje drugačije i namjerno sporije. Njezin rad ne traži pažnju, on je dizajniran da ostane.
Dolazi iz institucionalnog svijeta muzeja, ali njezine ideje već dugo prelaze zidove kulturnih ustanova. Surađuje s brendovima, oblikuje edukativne sadržaje, ilustrira, kurira i što je možda ključno, gradi veze između publike, prostora i svakodnevice kroz vizualni jezik koji ne banalizira ljepotu.
Tullio nije samo umjetnica. Ona je sustavna kreativka koja jednako promišlja o formi i funkciji bilo da stvara ilustraciju, dječju publikaciju, radionicu ili muzejsku izložbu o pticama koje većina ljudi nikada nije ni primijetila na ljetnom nebu.
U ovom razgovoru ne tražimo njezin „stil“, već strategiju stvaranja. O estetskoj dosljednosti, o radu s brendovima koji još uvijek vjeruju u umjetničku viziju, o obrazovanju publike kroz igru i o onome što nastaje kad umjetnost više nije ni elitna ni ukrasna, već prisutan alat svakodnevice.
Kako bi opisala svoj put – od više kustosice pedagoginje do osobe koja stvara sadržaje koji povezuju umjetnost, brendove i publiku?
Opisala bih ga kao idealan spoj zvanja i zanimanja. Spajam svoj primarni posao s talentom, povezujem znanost i umjetnost stvarajući edukativne, zabavne i vizualno primamljive sadržaje. Učeći druge učim od drugih, djece, odraslih, suradnika i kolega. Tijekom deset godina rada u Prirodoslovnom muzeju Dubrovnik naučila sam jako puno o prirodnoj i kulturnoj baštini oko nas, a ono najvažnije je da sam naučila promatrati svijet oko sebe i vidjeti u svemu čudesa koja se mogu kroz umjetnički izričaj pokazati i drugima.
Što ti je najvažnije kada kreiraš projekt koji spaja umjetnost i svakodnevni život?
Sve što stvaram dio je svakodnevnog života: slika na zidu, radionice za djecu ili platnena torba za plažu s mojim potpisom sve je sada i ovdje i nekome, kao i meni uljepšava svakodnevnicu. Bilo da kreiram muzejsku izložbu, izložbu svojih radova, dječju publikaciju ili radionice najvažnije je doprijeti do publike porukom ili estetskom formom koja ima vrsnoću I kvalitetu izrade. Finalni proizvod mora biti atraktivan i izazvati zanimanje korisnika. To je najvažnije, da umjetnost u bilo kojoj formi bude dio naše svakodnevnice. Nacrtala sam veliki broj botaničkih i životinjskih ilustracija za muzejske izložbe ili projekte koje sam s kolegicom kustosicom Anom Čučević odabrala i iskoristila u izradi muzejskih suvenira. Napravile smo nešto lijepo, korisno i primjenjivo u svakodnevnom životu, a u službi kulturne ustanove koja promovira znanost, kulturu i umjetnost.
Surađivala si s brojnim brendovima poput Adriatic Luxury Hotels, Ville Dubrovnik i Dubrovnik Social Cluba – što ti je u takvim suradnjama najzanimljivije, a što najizazovnije?
Izazovno je stvarati sadržaj na obostrano zadovoljstvo naručitelja i sebe kao umjetnika. Ne izgubiti se u željama drugih, a ispoštovati zahtjeve zadane potrebama prostora ili brenda. Zanimljivo mi je gledati kako moj rad postaje dio nekog prostora kojeg ne poznajem i u kojem ne boravim ili vidjeti nepoznatu osobu s torbom na kojoj je moja ilustracija.
Na koji način umjetnost može oplemeniti prostor, proizvod ili iskustvo koje naizgled nema veze s kulturom?
Ne smatram da je likovnoj umjetnosti mjesto samo u galerijskim prostorima I kulturnim ustanovama. Kao što uživamo u književnosti u vlastita četiri zida, a ne samo u knjižnicama, ne vidim zašto to ne bismo mogli sa slikarstvom ili kiparstvom. Umjetnost ne gubi svoj značaj i kvalitetu u privatnim prostorima, stanovima ili sobama, tada dobije novu smisao. Stanovi, sobe i privatni prostori dobiju na kvaliteti ako u njima imamo knjige i umjetničke radove i definitivno oplemenjuju prostore ali i njihove vlasnike čiji ukus, preferencije i interese jasno možete dobiti na uvid prvim pogledom na zidove ili kućnu biblioteku.
Kada radiš s djecom, odraslima, posjetiteljima, umjetnicima – što ti je zajednički cilj u svemu što radiš?
Cilj mi je približiti djeci kulturu u svakom pogledu, bilo da je riječ o kulturnoj baštini, kulturi odnošenja prema živom svijetu oko nas ili kulturi u međusobnim odnosima, a sve kroz zabavu i igru koja rezultira pozitivnom energijom. Isto vrijedi i za odrasle samo je s njima malo manje zabavno
Vidiš li danas više otvorenosti kod brendova i institucija za suradnju s umjetnicima?
Vidim i svjedočim na vlastitim iskustvima. Još uvijek se vjeruje u umjetničku estetiku osobe koja se za to školovala i brusila svoj talent. Međutim, strah me da će se ljudi naviknuti doći do umjetničkih rješenja brže, jeftinije i lakše putem strojeva koji oponašaju ljudske kognitivne sposobnosti.
Čime se vodiš kada biraš projekte u koje ulaziš i na čemu trenutno radiš?
Vodim se vlastitom intuicijom. Promislim hoće li biti inspirativno, zabavno, zahtjevno, korisno i meni i društvu. Kada sve rezimiram, radim. Trenutno stvaram izložbu o čiopama u Prirodoslovnom muzeju Dubrovnik s kolegicom Anom Čučević i dizajnerom Šimom Fabrisom. Upoznat ćemo posjetitelje s ovim izvanrednim pticama o kojima ljudi ne znaju dovoljno, a ukras su našeg ljetnog neba. Radim i izložbu svojih radova kroz koje ću se također nadovezati i na čiope, a bit će postavljena u Galeriji Otok Art radionice Lazareti u rujnu. Radovi koje ću izložiti dio su serije Neopipljivo koju sam lani predstavila u hotelu Supetar u Cavtatu u suradnji s umjetničkom platformom Shpigl i ALH. Planiram dogodine napraviti i svoj prvi mural, ali o tom po tom.
Tvoja slikovnica, radionice i instalacije često u prvi plan stavljaju emociju, igru, miris, boju... koliko ti je važno da publika osjeti, a ne samo vidi?
Vizualna estetika meni kao vizualnoj umjetnici je najvažnija. Ako vidiš, a ne osjetiš zaboraviš. Ako vidiš, i to kod tebe izazove zanimanje ideš dalje, proučiš, poslušaš, dotakneš. Time se vodim kada stvaram u bilo kojem mediju. Pokušavam ono što me potaknulo na rad i u meni izazvalo emociju prenijeti i drugima, a prvenstveno da zadovoljim vizualni dio iz kojeg se razvijaju osjećaji. Sve navedeno u pitanju ukomponirala sam u edukativnu muzejsku publikaciju Gledaj kako leti – slušaj kako cvrči koju smo predstavili u proljeće u Prirodoslovnom muzeju Dubrovnik. Kroz dvanaest pjesama i objašnjenjima u formi Jeste li znali…, približavam prirodu i društvo malim i velikim čitateljima.
Kako zamišljaš idealan prostor u kojem se ljudi mogu povezati s umjetnošću, bilo kroz radionicu, izložbu ili svakodnevno iskustvo?
Voljela bih imati upravo takav prostor. Prostor koji bi mi bio kao neki produžetak doma. U njemu bi se stvaralo, družilo, izmjenjivalo iskustva, životna, svakodnevna, umjetnička, društvena. Imala bih ispred taracu s velikim drvenim stolom i odrinu koja stvara prirodni hlad.
Koja ti je dosad bila najposebnija suradnja – ona koja ti je možda promijenila pogled na vlastiti rad?
Volim jako raditi s Miom Milovčić i Dubrovnik Social Clubom. Moje boje i točkice na ilustracijama Dubrovnika krase Mijine torbe, lepeze i majice. Zajedno stvaramo proizvode koje rado kupuju naši prijatelji i sugrađani, ali i posjetitelji Dubrovnika. Stvaramo autentične suvenire, poklone i svakodnevne predmete. Rad na DSC-u i suradnja s Miom me jako veseli i opušta. Volim raditi i sa Ksenijom i Anđelom Matić, sestrama koje vode agenciju EventLAB i realiziraju fantastične projekte. Radile smo skupa veliki broj kreativnih radionica i jednu slikovnicu za djecu. Ne smijem izostaviti i SHPIGL i tebe Petra, kao neumornu pokretačicu i motivatoricu nas umjetnika. Zaključimo, volim raditi s vrijednim i hrabrim ženama koje vjeruju jedna u drugu i nesebično se međusobno podržavaju.
Koliko umjetnost može biti alat za stvaranje bolje zajednice, bolje komunikacije i boljeg razumijevanja među ljudima?
Da bi imali bolju zajednicu i društvo puno razumijevanja trebamo prvenstveno ulagati u djecu. Njima nuditi umjetnost od malih nogu, učiti ih kako je konzumirati u svim njenim oblicima. Slušati, gledati i čitati umjetnost. Mogla bih patetično nabrajati kako umjetnost uljepšava naše živote, ali mislim da je cilj stvarati društvo koje će uz umjetnost rasti i razvijati se.
Kada bi mogla sanjati bez ograničenja – s kim bi voljela raditi i na kakvom projektu?
Voljela bih raditi s botaničkom ilustratoricom Smithsonian muzeja, Alice Tangerini čijim se radovima divim i pokušavam ići njenim smjerom. Voljela bih upoznati britanskog slikara Sama Locka čiju estetiku smatram bliskom.
FOTOGRAFIJE: ustupila Dubravka Tullio iz vlastite arhive
