Heathcliff i Catherine, šampioni romantike, dokaz prave ljubavi, ili…

“Ja sam Heathcliff.” - kultna je rečenica koju izgovara Catherine, protagonistica romana Orkanski visovi. Uoči Valentinova u kina dolazi i nova adaptacija tog romana s Margot Robbie i Jacobom Elordijem u glavnim ulogama. To je priča o strasti, stapanju, opsesiji. Idealan film za valentinovski izlazak. Ili? 

Nije neobično da je premijera filma uoči Valentinova. Ideal romantike koji se provlači kroz popularnu kulturu je intenzitet i isprepletenost do točke stapanja. Idealan partner je netko tko će “gorjeti” za mnom. Idealan odnos je onaj u kojem smo “opsjednuti” jedno drugim, gdje znamo bez da govorimo, radimo sve zajedno, želimo uvijek iste stvari. Heathcliff i Catherine svakako su šampioni te vrste romantike. Valentinovo kao dan zaljubljenih u kulturi koja slavi takvu vrstu privrženosti stavlja veliki pritisak na mnoge. No, i mimo Valentinova, mnogi takav pritisak stavljaju na svoje romantične partnere (i sebe), vjerujući da je to dokaz prave ljubavi. Pa će tražiti i od sebe i od partnera više nego što je zdravo, ili uopće moguće dati. Ako to izostane iz odnosa, partner ili partnerica koji to očekuje osjećat će se povrijeđeno, anksiozno, sumnjat će u svoju vrijednost, i naposljetku, preispitivati partnera i odnos. U takvom odnosu razlike predstavljaju prijetnju, nemogućnost čitanja misli gleda se kao propust s partnerove strane i pokazatelj njegove ili njezine neprivrženosti. Očekuje se jednaka razina intenziteta u svakom trenu, jednaki interesi, jednaka želja. Zato je i ta rečenica s početka “Ja sam Heathcliff.” toliko kultna. Moramo biti jedno da bi to zaista bila ljubav. 

“Co-dependency” - savršena ljubav ili nešto drugo

Zadnjih nas je godina Instagram naučio riječ “co-dependency”, što bi u slobodnom prijevodu na hrvatski bilo “međusobna ovisnost”. Taj naziv opisuje vrstu odnosa u kojem partneri “ovise” jedno o drugome na različite načine koji nisu nužno zdravi već odražavaju potrebu za stapanjem s drugom osobom. Puno je ljudi počelo prepoznavati i imenovati tu vrstu obrazaca u svojim odnosima, pri čemu razumiju to kao nešto što nije nužno zdravo ni za njih ni za partnera/partnericu. 

To naravno nije nova stvar. Mnoge razvojne teorije u psihologiji govore o toj dinamici. Psihoanaliza govori o simbiozi kao dinamici odnosa koja je nužna za majku i dojenče u prvim fazama života, kad je majka ekstenzija djeteta i bez puno odgode zadovoljava sve djetetove potrebe. Ta vrsta stapanja ima svoje mjesto u ljudskom psiho-socijalnom razvoju, kad je prikladno da dvoje bude “jedno” u svrhu preživljavanja i zdravog razvoja. Problem nastaje kad ta prirodna potreba za stapanjem iz jednog ili drugog razloga nije mogla biti zadovoljena u trenu kad je trebala biti. Ona tada ostaje u nama, s nama raste i traži zadovoljenje. Počinje se očitovati u našim odnosima u odraslom životu gdje od partnera ili prijatelja očekujemo ispunjavanje te potrebe da nas netko vidi i razumije bez da moramo išta reći ili objasniti. 

To nije to ako moram reći što želim

Filmovi su intenzivirali tu ideju da je ljubav prava ako druga osoba naprosto zna što trebam i želim. Ta je ideja vrlo romantična, ali i više od toga. Ona pogađa mjesto koje je davna rana mnogih - mjesto nevidljivosti i neprepoznatosti. Čak i oni koji su svoju potrebu za stapanjem ispunili u djetinjstvu, i dalje imaju potrebu biti viđeni. Duboka je potreba svih nas kao ljudskih bića da budemo viđeni, prepoznati u onome što i kakvi jesmo. Tako da ideja “čitanja misli” zaista pogađa u srž stvari kad su u pitanju odnosi. 

No, isto tako nam je poznato da ljudi nemaju sposobnost čitanja misli. Možemo osjećati, suosjećati, naslućivati, anticipirati, znati nešto na temelju istraživanja, no ne možemo čitati misli. Osobina je djeteta da očekuje od roditelja da ga razumiju bez da se jasno izrazi. To je sukladno razvojnim sposobnostima i zaista je prikladno očekivanje. Odlika je odrasle zrele osobe da prepoznaje i imenuje svoje potrebe. 

Spoiler alert

Poznato je da roman Orkanski visovi ne završava sretno. Odnos koji je prikazan nije oličenje romanse i ljubavi već je oličenje psihološke i emocionalne nezrelosti obje uključene strane. Ono što je izostalo u odnosu protagonista bilo je istinsko poznavanje sebe, emocionalna stabilnost, sposobnost stajanja u svojim željama i odabirima, jasna komunikacija i želja za partnerstvom, a ne dječjim stapanjem. 

Nije neobično, niti strano, niti strašno da u trenutku ulaska u odnos s nekim osjetimo intenzitet, želju da budemo s tom osobom stalno, da nam je stalno u mislima, i sve ostale stvari koje se jave kad nam se netko svidi. Istovremeno, ako nismo svjesni sebe ta inicijalna zaluđenost može lako prerasti u odnos u kojem na partnera projiciramo svoje duboke nezadovoljene potrebe, koji onda prestaje biti partnerski odnos, a postaje odnos u kojemu pokušavamo iscijeliti rane kroz partnera koji to nažalost ne može za nas učiniti. Stavljati taj teret na partnera vodi jedino do preopterećenja, osjećaja neadekvatnosti, razočaranja i zamjeranja.

I što sad?

Ako želimo imati zdrav, lijep, iscjeljujući, iskren, sretan odnos koji zaista jest utemeljen na ljubavi, onda je vrijedno pitati se “što mogu učiniti?”. Ako primjećujemo da u odnosu težimo tom stapanju, toj vrsti pripadanja gdje smo stalno povezani s nekim, gdje su naša očekivanja od osobe uvijek usmjerena na to da budemo “jedno” na razini djelovanja, interesa, aktivnosti, osjećaja - prvi je korak okrenuti se prema sebi i zainteresirati se za svoje iskustvo. 

To nažalost znači osjećanje neugodnih osjećaja, jer druga strana novčića gdje je s jedne strane stapanje, je izolacija ili strah od samoće. Ako u sebi nosimo davnu i dječju povredu neispunjenih potreba, taj će strah biti dubok i preplavljujući. Pa će i naša potreba da se stopimo s nekim biti proporcionalna tom strahu.

No, važno je, uz podršku stručnjaka, naučiti taj strah osjećati, kao i druge neugodne osjećaje koji dolaze s njime, kako bismo mogli naučiti stajati u vlastitom iskustvu i komunicirati ga jasno. Jer su temelj zdravog odnosa dvije samostalne zdrave odrasle osobe, koje su svjesne onoga što donose u odnos, koje preuzimaju odgovornost za svoje osjećaje, očekivanja i djelovanje, i koje su spremne stvoriti prostor za drugu, potpuno različitu osobu. 

Tako da možda umjesto klasičnog Valentinova ove godine, možemo taj dan iskoristiti kao dan inventure vlastitih osjećaja i očekivanja vezanih uz odnos i sebe u odnosu, i tako početi graditi odnos u kojem ćemo se zaista osjećati prepoznato i viđeno - primarno, zato što ćemo naučiti vidjeti sami sebe, a onda i partneru komunicirati kako želimo biti viđeni. 

AUTORICA: Ela Magda, edukantica gestalt psihoterapije pod supervizijom, osnivačica Aeithalis savjetovanje 

FOTOGRAFIJE: Wuthering Heights (2026), Warner Bros