Search
By
Postoje ljudi koje znatiželja neprestano vodi prema novim područjima stvaranja. Dominik Čičak pripada upravo toj skupini. Glumac, scenarist, redatelj, producent i mentor mladim filmašima, Dominik je dio nove generacije hrvatskih umjetnika koja kreativnost ne promatra kroz jednu ulogu ili jedno zanimanje, već kao prostor istraživanja, učenja i povezivanja različitih medija i ideja. Nakon školovanja u međunarodnom okruženju i studija glume u Londonu, svoj profesionalni put nastavio je graditi kroz kazalište, televiziju i film, ali i kroz vlastite autorske projekte te rad s mladim talentima.
Ovoga ljeta radi na snimanju filma Nonina Villa, toploj mediteranskoj priči koja kroz obiteljske odnose, nasljeđe i neočekivana otkrića otvara pitanja identiteta, pripadanja i ljudskih odnosa. Film je još jedan podsjetnik koliko su upravo takve priče, ukorijenjene u lokalnom kontekstu, univerzalne u emocijama koje prenose.
Povodom novog filma razgovarali smo s Dominikom o kreativnom procesu, radu pred i iza kamere, važnosti stvaranja prostora za mlade autore, ali i o svakodnevnim ritualima koji ga pune energijom tijekom intenzivnih radnih dana.
U razgovoru nam se pridružila i nova Cedevita 400 ml - omiljeno osvježenje sada u većem izdanju. Jer budimo iskreni, tijekom ljetnih vrućina, dugih snimajućih dana i brojnih obaveza, tko još pije malu Cedevitu? Veće pakiranje stvoreno je za one koji su stalno u pokretu, uvijek između jednog projekta, putovanja ili nove ideje.
Dugometražni filmovi imaju jednu posebnu prednost - daju nam vrijeme. Vrijeme da upoznamo likove, razumijemo njihove odnose, uronimo u atmosferu i postanemo dio svijeta koji nam priča otkriva. Upravo zato filmske priče poput Nonine Ville ostaju s nama i nakon što se svjetla kina ugase. Ne osvajaju nas brzinom, već prostorom koji ostavljaju emocijama, humoru i ljudskosti.
Možda je upravo zato zanimljivo da ovog ljeta stiže i nova Cedevita 400 ml. Veće izdanje omiljenog osvježenja dolazi u pravo vrijeme, s početkom dugih, toplih dana, kada želimo da trenuci svježine traju malo dulje. Baš kao što nas dugometražni film dulje zadržava u svom svijetu, nova Cedevita 400 ml donosi više uživanja u svježini i vitaminima, stvarajući više prostora za ljeto, druženja, putovanja i sve male rituale koji ga čine posebnim.
Film Nonina Villa uskoro dolazi pred publiku. Što te kod ove priče najviše privuklo kao glumca?
Tako je, evo ubrzano se bližimo fazi snimanja filma Nonina Villa, a plan je da se u kino distribuciju krene na proljeće sljedeće godine. Jako sam uzbuđen i jedva čekam da sav trud koji smo uložili podijelimo s publikom. Iskreno, ovaj me projekt nije privukao samo kao glumca, nego prvenstveno kao kreatora. Uz to što glumim, nalazim se i u ulozi producenta. Najviše me privuklo to što smo moji dragi prijatelji i kolege Filip Dizdar, Antonio Scarpa i ja, stvorili Noninu Villu praktički iz ničega. To je bila samo ideja koja se kuhala u nama prošle godine i prešli smo nevjerojatan put do činjenice da danas imamo gotovo kompletiran dugometražni igrani film koji želimo prenijeti na veliko platno. S obzirom na to da je riječ o komediji s puno situacija iz svakodnevnog života, vjerujem da će se mnogi prepoznati. Film zaista ima široku publiku, od mladih do onih u najboljim godinama baš poput naše None, i siguran sam da će se gledatelji od srca nasmijati i povezati s našim likovima.
Obiteljski odnosi često su najkompleksnije priče koje možemo ispričati. Što je tebi bilo najzanimljivije istraživati kroz ovaj projekt?
U pravu ste, na prvu se to čini jednostavno jer obitelj ste i znate se. Ali kada se poznajete cijeli život, unutarobiteljski odnosi su toliko intimni da se gledate nekim sasvim drugačijim očima. Ovdje je riječ o obitelji koja je bila bliska prije mnogo godina, no u međuvremenu su se razišli na različite strane, sve dok ih Nona nije ponovno spojila u Istri. Bilo mi je iznimno zanimljivo stvarati odnos s predivnom glumicom Matildom Sorić, koja mi u filmu igra majku, i naravno s Lucijom Alfier, koja glumi sestričnu koju nisam vidio od djetinjstva. Cilj nam je bio te odnose učiniti životnima i realnima, a opet komičnima. Uostalom, ovo je jedna divna, topla komedija.
Osim glume, okušao si se kao scenarist, redatelj i producent. Kako te različite uloge mijenjaju način na koji promatraš film?
Svoj redateljski, producentski i scenaristički prvijenac ostvario sam s kratkometražnim igranim filmom Mago, s kojim smo obišli jako puno festivala u inozemstvu. Preuzimanje tih različitih uloga uvelike mi olakšava sagledavanje šire slike. Kao glumac koncentriran si isključivo na svoju izvedbu - na ostvarivanje realnih odnosa, timing, te fizičku i mentalnu pripremu. S druge strane, iz pozicije producenta palim onu "biznis" stranu mozga; tu su pregovori, logistika i rješavanje problema u najavi, jer dobra predprodukcija je krucijalna. Što se tiče scenarija, priča je uvijek temelj. Ako u njoj postoje nelogičnosti, publika će to osjetiti. A kao redatelj imam odgovornost usuglasiti sve te kreativne sektore na setu. Zaista uživam u tom stvaranju vlastitog svijeta i suradnji s glumcima, ali i cijelom fantastičnom filmskom ekipom bez koje ništa od ovoga ne bi bilo moguće.
Čini se da te posebno privlači proces stvaranja, a ne samo konačan rezultat. Što najviše voliš u trenutku kada ideja postaje stvarnost?
Apsolutno ste u pravu, tisuću posto! Mislim da se prvenstveno zbog toga i bavim ovim poslom. Ako ćemo se svoditi samo na imitaciju nečega što je već viđeno, tu nema prave kreacije ni umjetničke slobode. Meni je najfascinantnije kada, nakon puno uloženog truda kroz probe, pisanje ili pripreme, konačno doživiš taj rad u trenutku. Obožavam pratiti kako ljudi reagiraju. Recimo, kada na snimanju neka tvoja ideja ili improvizacija nasmije ekipu koja jedva suzdržava smijeh da ne bi uništila take. Ista stvar je i na pozornici. Taj trenutak kada publika reagira... Bilo da je to muk u kojem apsolutno prate svaki tvoj pokret, ili pak grohotan smijeh i aplauz. Stvaralački proces pun je takvih malih radosti i da ne volim sve to, sigurno se ne bih ovime bavio.
Pokrenuo si i Školu filma REC. Koliko ti je važno mladim ljudima približiti svijet filma i kreativnih industrija?
Školu filma REC u Jastrebarskom osnovao sam s dragim prijateljem i kolegom Martinom Kuharom, i moram reći da je to jedan od projekata na koje sam najponosniji. Obožavam naše polaznike; to su nevjerojatni mladi ljudi prepuni ljubavi i elana za film, glumu, pisanje i režiju. Već ih dvije godine pratim na tom njihovom putu i teško je opisati ponos koji sam osjetio kada su stali na pozornicu nakon premijere svog prvog kratkometražnog igranog filma “Di si?”. Prava je poslastica gledati ih kako iz dana u dan postaju sve bolji filmaši, ali i bolji ljudi. Vjerujte mi, Martin i ja jako puno učimo od njih. Ponekad u "odraslom" svijetu zaboravimo na tu iskrenu, dječju dobrotu i maštovitost, a oni nas stalno podsjećaju koliko nam je to zapravo potrebno u svakodnevici.
Danas živimo u vremenu kratke pažnje i brzog sadržaja. Vjeruješ li da film još uvijek ima moć otvoriti važna pitanja i povezati ljude?
Istina, u pravu ste. I sam ponekad budem, pod navodnicima, "žrtva" tog brzog sadržaja, jednostavno ti pojede vrijeme koje si mogao provesti na korisniji ili relaksirajući način. Baš zato mislim da se moramo vraćati dužim formatima, bilo da je to film, knjiga ili ispunjavanje križaljki haha. Film i kazalište oduvijek su imali tu moć povezivanja oko onog suštinski ljudskog u svima nama, a to nadilazi sve kulturološke ili geografske različitosti. Ta emocionalna povezanost zahtijeva vrijeme - potrebno je vrijeme da se stvori lik i izgradi luk cijele priče, no jednom kada se s tim povežeš, taj doživljaj na kraju bude puno jači i dublji. Zato sam siguran da će film apsolutno opstati. E sad, u kojem formatu i na koji način to ćemo tek vidjeti u budućnosti. Ali ja volim film - volim ih gledati i stvarat ću ih dokle god to bude moguće.
Tvoj profesionalni put odvijao se između različitih kultura, jezika i okruženja. Kako su te životne okolnosti oblikovale kao umjetnika?
Istina, živio sam na sve strane i smatram da je to ogromno bogatstvo. Što više različitih ljudi, kultura i jezika upoznaš, to si bogatiji čovjek. Ne moraš se sa svima složiti, ali iz svake interakcije učiš, otvaraš si nove vidike i preispituješ stvari o kojima možda ranije nisi razmišljao. Zaista vjerujem da se cijeli život trebamo razvijati, a ne ostati zarobljeni u nekoj svojoj "kutiji". Vrijeme koje sam proveo na studiju glume na East 15 Acting Schoolu u Londonu bilo je jedno od ključnih razdoblja mog razvoja. Ne samo da sam tamo stekao prijatelje iz cijelog svijeta za cijeli život, nego me to iskustvo možda izgradilo i u malo boljeg čovjeka sa širim vidicima, a samim time i zrelijeg umjetnika.
Kada nisi na setu, gdje pronalaziš inspiraciju i puniš kreativne baterije?
Kada nisam na setu, u kazalištu ili u studiju, najviše se volim baviti sportom ili pobjeći u prirodu radi apsolutne relaksacije. Odlazak u šumu moj je način da se isključim od modernih uređaja koji nas okružuju i potpuno se resetiram – bilo vožnjom bicikla, trčanjem ili jednostavnom šetnjom. U ovom brzom tempu života to mi je prijeko potrebno kako bih ostao koliko-toliko "normalan" u ludom svijetu showbusinessa. Ponekad je dovoljno sjesti negdje u hlad, uz dobro društvo, knjigu ili jednostavno malo mira i veliku Cedevitu, koja me prati tijekom dugih ljetnih dana. S druge strane, sport je odličan za razvijanje timskog rada koji je krucijalan u našem poslu, a uz to na zabavan način održavam fizičku spremu. Nogomet, kriket i košarka su mi konstanta i bavit ću se time dokle god budem mogao. Rekao bih da se vodim jednostavnim pravilom: sport za tijelo, čitanje za glavu, a priroda za dušu.
Koje vrijednosti nastojiš unijeti u svaki projekt kojem pristupaš, bez obzira radi li se o glumi, režiji ili edukaciji?
Uf, teško pitanje. Kao što ste i sami rekli, radim u različitim aspektima ovog posla – od filmskog i predavačkog do kazališnog svijeta, na komercijalnim i onim više “umjetničkim” projektima. Ipak, ono što mi je uvijek najvažnije jest da je suradnja s kolegama na fer, iskrenoj i, usudio bih se reći, prijateljskoj razini. Glumci su često samo vrh sante leda; mi smo ono što je vidljivo publici, ali bez stotina ljudi iza nas ne bismo mogli stvoriti uloge i zabavljati gledatelje. Krucijalno mi je, čak i više od same poruke koju projekt nosi, da u svaki posao unesem svoje moralne vrijednosti i iskažem ogromno poštovanje prema baš svakom suradniku u tom procesu.
Kada pogledaš sve što si do sada stvorio, što te danas najviše veseli u onome što tek dolazi?
Najviše me veseli činjenica da je moja ljubav prema ovom poslu ostala na apsolutno istoj razini kao i prije gotovo deset godina, kada sam počeo profesionalno glumiti nakon Akademije. Veseli me što s istim elanom i srećom - makar se morao probuditi u 4 ujutro za snimanje - skačem iz kreveta spreman za rad. Uzbuđuje me to neprestano stvaranje nečeg novog s ljudima koji su mi dragi i bliski srcu, što se trenutno prvenstveno odnosi na Noninu Villu. Svaki novi projekt donosi i nove ljude te priliku za stvaranje nečega što publiku može nasmijati, zabaviti ili potaknuti da promisle o temama o kojima inače možda ne bi razmišljali. Mogućnost da doprem do ljudi tijekom ta dva sata filma ili predstave – to je ono što me najviše uzbuđuje i čemu se istinski radujem u budućnosti.
FOTOGRAFIJE: iz osobne arhive Dominika Čička
Lokacija intervjua: Hvala Caffe bar Backstage, Dalmatinska 5, Zagreb
