Search
By
Ruke je novi projekt Luke Žuljevića koji spaja suvremeni craft pristup, održivost i umjetnost. Nakon što je s prvim proizvodom potvrdio kako se vizija, znanje i dosljednost mogu pretvoriti u snažan brend, Žuljević ide dalje – u suradnji s mladim umjetnicima, Ruke postaje više od pića: vizualni objekt, platforma za kreativnost i primjer kako poduzetništvo i kultura mogu rasti zajedno.
Umjetnička suradnja nije tek estetika, već temelj identiteta Ruku – svaka etiketa, oblik i detalj promišljeno komunicira vrijednosti brenda.
Craft metodologija, lokalni sastojci i naglasak na održivoj proizvodnji nadopunjuju priču o tome kako proizvod može postati platforma za kulturu. Ruke su primjer da granice između umjetnosti, poduzetništva i svakodnevnog iskustva ne moraju postojati.
Tvoj novi gin Ruke donosi spoj okusa i umjetnosti. Kako je došlo do ideje da vizualni identitet brenda gradiš u suradnji s umjetnicima?
Od kada se bavim destiliranjem, upoznajem puno kreativaca, nekada su to kuhari, barmeni, a nekada umjetnici, redovno me takvi ljudi fasciniraju.
U svakom slučaju ljudi koji rade svojim rukama. Uvijek me iznenadilo kada bi umjetnici mene stavili u isti i okvir sa njima, za mene su oni pravi kreativci, dok ja samo destiliram, ali očito je rad na recepturama, prezentaciji proizvoda i pristupu svakom proizvodu kao radu njih podsjetio na njihov proces. Želio sam imati proizvod koji može naglasiti talente tih ljudi, gdje suradnja može biti jednostavnija, spontana, bez ogromnih zahvata svaki put kada je u pitanju drugi umjetnik (vizualna promjena). Cure iz dizajn studio Nji3 su to dobro shvatile i napravile rješenje koje mi to omogućuje.
Umjetnost ne boci čini proizvod ne samo okusnim, nego i vizualnim iskustvom. Koju priču etiketa Ruke želi ispričati te na koji način surađuješ s mladim umjetnicima koji oblikuju Ruke, ne samo kao proizvod, već i kao kulturni, kolekcionarski objekt?
Kada sam upoznao i pozvao Nikicu Jurkovića da mi u destileriji napravi site specific mural, shvatio sam da njegov rad želim boci svojih proizvoda. U međuvremenu smo postali dobri prijatelji, mural nikada nije nastao, ali zato smo dvije godine planirali kako možemo povezati ono što svaki od nas radi. Pa je zbog toga jasno da je prva suradnja sa Nikicom Jurkovićem, u nadi da ću nekoliko puta godišnje raditi i sa drugim umjetnicima. Nikica je napravio originalni kolaž za ruke koji smo iskoristili na boci u formatu fotografije. Etiketa je izvedena tako da se može sakupljati i koristiti kao mali uporabni predmet ili jednostavno artefakt vrijedan čuvanja.
Kolaž je izložen u mojoj novoj destileriji na Gračanima, uz još 6 Nikičinih djela, koje izlažem u malom prostoru destilerije koji još ne koristim za proizvodnju pa smo od njega napravili galeriju.
Nakon uspjeha prvog proizvoda, odlučio si dodatno naglasiti kreativni aspekt brenda. Što te motiviralo da novu etapu priče razvijaš kroz suradnju s umjetnicima?
Sputavale su me klasične etikete kojih se naruči puno i fiksne su, ne mijenjaju se. Htio sam više slobode za suradnju sa kreativcima. Nji3 su to ograničenje pretvorile u prednost, napravivši etikete sa otiskom arta na pozadini, koji se lako mijenja, fluidan je, dopusta promjenu formata i pa čak i medija. Također omogućuje sakupljanje istog arta kao svojevrsni “collectable”, korištenje van funkcije samog pakiranja.
Što za tebe znači ‘craft’ ne samo u smislu destilacije, nego i u širem kontekstu brenda, odnosa s ljudima, estetike i poruke?
Craft izraz se toliko jako zloupotrebljava danas da sam počeo uopće izbjegavati koristiti taj izraz, danas iza njega više nema vrijednosti, nego većinom lažni marketing. Prije je to označavao iskreno izrađen proizvod, najčešće low techom i rukama u manjim količinama, s poštenim namirnicama – sve to moj proizvod i je, ali više ne koristim riječ craft da ga tako opišem.
Jučer smo ručno lijepili etikete i stavljali čepove, danas imam žuljeve na rukama.
Novi proizvod donosi pomak i u dizajnu i u pozicioniranju. Kako danas razmišljaš o inovaciji-što znači biti drugačiji, a ostati dosljedan sebi?
Napokon imam veću destileriju, to mi omogućuje dvije stvari, koje možda zvuče kontra indikativno. Više slobode sa kreativnim dijelom, za prototipiranje razvoj novih recepata i obradu biljaka toga treba prostora, tako da mali prostor potiče kombiniranje, ali nekada sputava kreaciju. Drugo, omogućuje mi veću proizvodnju, gdje napokon mogu proizvoditi proizvod dostupniji svima, a ne samo u malim limitiranim količinama, koje su jako kul, ali u biti ograničavaju dostupnost proizvoda kupcima svojom malom količinom. Ipak i dalje sve planiram raditi sam još neko vrijeme, tako da količine, iako veće, neće biti ni približne industrijskoj proizvodnji.
Kao poduzetnik koji je brend izgradio iz hobija i strasti, što ti je bilo ključno da tu strast pretvoriš u održiv posao i koliko je taj put bio intuitivan, a koliko strateški?
Moja hobi faza je u biti bila jako kratka, čim sam se zainteresirao za proizvodnju gina, naučio osnove pojmove sa interneta i knjiga, otišao sam učiti u Japan od Hiroshija Eguchija, majstora destilera koji ima destileriju u velikom botaničkom vrtu - MITOSAYA. Odmah pri povratku, otvorio sam Monachus. Puno stvari radim intuitivno, možda je najviše strateški dio posla biranje ljudi sa kojima se okružujem i koje uključujem u projekt. Onda oni svojim talentom i znanjima donesu neku novu energiju koja zna biti strateška prednost. Ključna stvar za transfer iz hobija u održivi posao je kod mene bila small scale (lean bussines). Sve što možeš radiš sam, sa što manjim troškovima i bez ogromnih investicija, organski rast, ali uz apsolutni fokus na kvalitetu.
Koliko publika reagira na spoj okusa i vizualnog doživljaja, mijenja li takav pristup percepciju proizvoda kao samo još jednog craft gina?
Vizualno je ono što ljudi prvo sreću i vide, to je za početak najbitniji dio proizvoda, dok ga ne probaju i procjene da li im se sviđa i što je unutra. Na dizajn Nji3 i art Nikice Jurkovića ljudi reagiraju predivno, samo pozitivno, s uzbuđenjem i znatiželjom. Time sam oduševljen i osjećam samo još veću obavezu napraviti i jednako pozitivan i ukusan proizvod unutar pakiranja. Ali bitnije je da se oko tog cijelog procesa pa i konzumacije stvaraju lijepa prijateljstva. Taj svijet destiliranja mi je stvarno dao pristup toliko zanimljivim i kreativnim ljudima.
Ruke se dotiču i održivosti, i u izboru sastojaka i u načinu proizvodnje. Kako balansiraš između kvalitete, održivih principa i potrebe da ostaneš dostupan tržištu?
Sama održivost je danas isto zlouporabljena riječ. Nažalost čim postojimo u modernom društvu nismo održivi. Kvaliteta mi je uvijek prvi prioritet, a drugi je kako doći do nje sa što poštenijim praksama. Fasciniraju me ljudi koji uzgajaju ili beru hranu, tako da tu radim sa ljudima iz Hrvatske koji su jako strastveni oko toga što rade i jednako kvalitetu stavljaju u fokus. Tolerancija prema food waistu mi je jako niska, tako da u destileriji nikada ne bacam neki dio voćke. npr. za gin mi treba kora mandarine, koja dolazi sviježa po zimi iz Dalmacije, ali voćka mi za gin u biti ne treba, tako da od nje radim destilat mandarine.
FOTOGRAFIJE: Marija Gasparović, 6. fotografija autor: Jaka Bulc
