Search
By
Publika pamti izložbu, festival, kampanju ili događaj - atmosferu, emociju i trenutak. Rijetko vidi ljude koji stoje iza procesa koji su omogućili da se ta iskustva uopće dogode. Mirna Bučević jedna je od njih. Već više od dva desetljeća djeluje na sjecištu produkcije, kreativnih industrija i poduzetništva, povezujući ljude, ideje i različite svjetove koji zajedno stvaraju projekte. Kao producentica, poduzetnica i osnivačica platforme Producentice, izgradila je karijeru na razumijevanju procesa, odnosa i prostora u kojem kreativne ideje mogu zaživjeti.
Njezin profesionalni put povezuje iskustvo u produkciji, osjećaj za estetiku i razumijevanje ljudi – kombinaciju koja joj omogućuje da različite ideje pretvara u konkretne projekte i dugoročne suradnje. Kroz rad na produkcijama, razvoju novih poslovnih modela i najnovijem iskoraku u izdavaštvo, kontinuirano otvara pitanja o ulozi kreativnosti u suvremenom društvu.
U razgovoru s Mirnom govorimo o tome kako nastaju projekti koji ostavljaju trag, zašto je povjerenje jedan od najvažnijih resursa kreativnih industrija te može li producent danas biti jedna od ključnih figura u stvaranju i mijenjanju kreativne scene.
Najuspješniji projekti često djeluju potpuno spontano, iako iza njih stoje mjeseci promišljanja. Koliko se, po tvom iskustvu, najveći dio posla zapravo odvija prije nego što publika vidi prvi kadar, prvi prostor ili prvi događaj?
Količina posla koja prethodi onome što vidi publika stane u čitav jedan mali svemir. Rad se ne mjeri u danima, već najčešće u tjednima, a u pojedinim slučajevima mjesecima, da ne kažem godinama, kako bi nastala priča koju vidi publika, a koja traje nekoliko desetaka sekundi. Jednom me sin, imao je tada petnaest, na setu pitao - mama, što ti ovdje zapravo radiš, djeluješ prilično beskorisno. Nasmijala sam se, ali kad sam se zamislila nad tim spontanim komentarom, shvatila sam da u času kad kamera rola, najveći dio mog posla zaista i jest gotov, a ako je obavljen dobro, mogu se opustiti, gledati monitor i širiti dobru energiju. Što je isto vrlo korisno :-). Pravi posao - dogovaranje, povjerenje, logistika, rješavanje stvari za koje nitko nikad neće niti znati, odvija se prije toga. Ako je taj dio dobro obavljen, sve što slijedi je zabavno. Ako nije, na setu se to osjeti u svakoj sekundi.
Tijekom karijere povezivala si umjetnike, brendove, institucije, arhitekte, dizajnere i kreativce različitih profila. Što je potrebno da ljudi koji dolaze iz potpuno različitih svjetova počnu graditi istu priču?
Zajednički jezik koji nema veze s strukom, nego s povjerenjem i dobrim osjećajem.
Kad ljudi osjete da ih netko sluša i da njihova ideja neće biti izobličena na putu do realizacije, prestanu braniti teritorij i počnu graditi zajedno.
Svatko od njih govori svojim profesionalnim jezikom, a moj je posao da ih prevodim jedne drugima. Na jednom sastanku redatelj priča o emociji, klijent o budžetu, scenograf o materijalima, a produkcija o vremenskoj prognozi. Ako svi izađu iz prostorije uvjereni da ih je netko razumio, napravili smo pola posla.
Najteži dio nije spojiti arhitekta i redatelja. To je lako. Najteže je uskladiti deset velikih ega tako da na kraju svi misle kako je projekt ispao bolji upravo zato što su radili zajedno.
Danas se puno govori o kreativnosti, a puno manje o odgovornosti koju ona nosi. Osjećaš li da producent na kraju postaje osoba koja preuzima odgovornost za mnogo više od same izvedbe?
Apsolutno. Volim citirati Billy Wildera - producent mora biti i policajac, i primalja, i psihoanalitičar, i ulizica, i gad, sve u jednom danu. Producent je osoba koja na kraju odgovara za ukupan rezultat, za ono što jest i za ono što nije bilo unutar njegove kontrole. Onoga tko plaća zapravo nije briga što se tu uopće dešava. Želi dobiti ono što je platio i što je obećano da će biti stvoreno. Kreativnost je lakše nositi kad znaš da netko drugi stoji iza budžeta, rokova i odgovornosti za ljude na setu. Ta odgovornost se rijetko vidi, ali se osjeti i na kraju, bez nje kreativna ideja ostaje samo - ideja.
Pokretanjem platforme Producentice otvorila si prostor profesiji o kojoj se rijetko govori, iako bez nje većina velikih projekata ne bi postojala. Što si tada željela promijeniti – percepciju produkcije ili način na koji ljudi unutar struke međusobno surađuju?
Teško da su Producentice platforma, ali hvala na komplimentu. Kad smo pokretali tvrtku željela sam da se zove Producentice, ali Trgovački je sud to ime odbio (u tom se času nisam usudila propitivati tu odluku, danas bih se za to svakako borila), i tako smo postali Producenti d.o.o. Ali nitko nam nije mogao zabraniti da se same zovemo Producenticama.
Vratimo se na pitanje. Producenti su godinama bili nevidljivi, prije svega kad govorimo o advertisingu, ali i u nekim drugim sferama stvaralaštva (kazalište, televizija, gotovo sve osim filma). Spominju se redatelj, agencija, brend, a rijetko osoba koja je sve to spojila kreativno, financijski i logistički, te održala na nogama. Htjela sam da ta profesija dobije lice. Ali jednako toliko mi je bilo važno da mi producenti počnemo drugačije gledati jedni na druge. Radimo s istim krugom suradnika, imamo iste probleme, a prečesto se ponašamo kao konkurencija umjesto kao struka. Voljela bih da se više družimo, razgovaramo, učimo jedni od drugih. Ima mjesta za sve nas. Ako ga ne bude - izmislit' ćemo ga.
Produkcija je posao u kojem se odluke donose brzo, često bez potpune sigurnosti da su ispravne. Je li intuicija nešto što se uči ili dolazi tek nakon godina iskustva?
Mislim da se takav rađaš, a onda te iskustvo izoštri. Intuitivnost je moja supermoć - odluke donosim brzo, rijetko pogriješim, a kad pogriješim, ne zadržavam se na tome, nego promijenim smjer i idem dalje. Ono što je iskustvo dodalo, a dosad sam sakupila 25 godinica tog čarobnog dodatka, jest povjerenje u taj prvi glas. Mlađa ja bi ga čula, ali bi ga preispitivala do iznemoglosti. Danas znam da je analiza korisna do određene točke, a onda samo te usporava.
Tvoj profesionalni put vodio te od povijesti umjetnosti, sticanja međunarodnog iskustva i poduzetništva do velikih produkcija. Gledaš li danas na sve te uloge kao na različita zanimanja ili kao na dijelove iste priče?
Sve što jesam i što sam bila vodilo me ovome što sam sad. A točno sam ono trebam biti. Danas mi je jasno da niti jedna stanica nije bila slučajna. Povijest umjetnosti naučila me gledati. Život u inozemstvu me naučio da svijet ne završava na našoj granici. Televizija me naučila brzini (i koliko dugo zapravo traje jedna minuta u live prijenosu). Produkcija me naučila da su ljudi najvažniji dio svakog projekta. Poduzetništvo odgovornosti. Tada nisam znala da je to sve isti put. Danas mi to izgleda potpuno logično.
Sve što sam radila imalo je jednu zajedničku nit - zanimali su me ljudi, ideje i način na koji od njih nastaje nešto što prije nije postojalo.
Na kraju krajeva, pomalo mi je bizarno o mom poslu govoriti kao o nekoj osobitoj karijeri. Volim to, uživam u tome, živim od toga, no to nije karijera - to je posao koji me ispunjava, raduje i zbog kojeg se ponedjeljkom budim pjevajući, iako, kolege će znati - nama je svaki dan ponedjeljak.
Što je izazovnije izgraditi – uspješan projekt ili povjerenje koje omogućuje da se on uopće dogodi?
Povjerenje, bez ikakve dvojbe. Projekt možeš, uz dovoljno truda i pravih ljudi, dovršiti za nekoliko tjedana. Povjerenje se gradi godinama, cijeli život, a uništi se jednim lošim potezom. Uvijek kažem da produkcijska kuća vrijedi onoliko koliko joj vrijedi zadnji posao - zvuči brutalno, ali u našem je poslu reputacija sve. Nema opuštanja, nema spavanja na staroj slavi. Either you are in or you are in the way.
Nedavno si zajedno s partnerom zakoračila i u izdavaštvo kroz projekt slikovnice. Što te privuklo tom formatu i kako se on uklapa u sve ono što već godinama gradiš kroz produkciju?
To je jedna čudesna priča da ne kažem anegdota, a ja sam ničim izazvana postala nakladnica. Naime, moj je Samir našem Daniju za treći rođendan poklonio pravu fizičku autorsku slikovnicu - ilustriranu priču koju je sam izmislio tijekom jedne večeri dok ga je uspavljivao. Ja nisam imala pojma o tome, nitko nije i sve nas je osvojio kad je tijekom proslave rođendana izvukao tu slikovnicu kao dar. Cijela se šira obitelj prenerazila, zasuzila a onda čitajući raznježila.
Ja sam kasnije otkrila da tih slikovnica u kući imamo 300 komada, pa molim sve zainteresirane da se jave za svoj primjerak :-).
Šalu na stranu, oduvijek me privlače priče i način na koji se one prenose djeci - dio toga nosim još od Dreamoholica, dio od navike da svaki dan zapisujem po nešto o svojim sinovima, svom danu, svojim mislima. Na kraju krajeva, svake večeri prije spavanja pročitam desetak dječjih priča na glas.
Slikovnica je, u osnovi, isti posao kao i svaka produkcija, no ovoga puta ne mogu preuzeti zasluge, sam je autor držao sve konce u rukama dok ona nije postala nešto što sada u rukama drže drugi. Ovog je puta format manji, no emocija neopisivo veća. Strašno sam ponosna. Na plaži sam načula da je u planu i druga :-).
Kultura, kreativne industrije i poduzetništvo danas se sve češće isprepliću. Misliš li da će upravo producenti u budućnosti biti oni koji će povezivati te svjetove i stvarati nove modele suradnje?
Producenti su profesionalni spajači. Ideja i novca. Kreativaca i klijenata. Ambicije i stvarnosti. Svi vole pričati o velikim idejama, a netko ih mora dovesti do toga da stvarno postoje. Ideja ne nedostaje. Nedostaje onih koji ih znaju pretvoriti u stvarnost.
Mislim da će upravo ta sposobnost povezivanja biti sve važnija, bez obzira zvala se produkcija ili nekim drugim imenom.
Kad pogledaš hrvatsku kreativnu scenu danas, gdje vidiš najveći neiskorišteni potencijal? Što još uvijek ne prepoznajemo dovoljno, a moglo bi napraviti stvarnu razliku?
Mislim da premalo ulažemo u mlade autore - imamo redatelje i redateljice koji su nam godinama slali prijedloge i ideje, a nikad nisu dobili priliku da ih realiziraju. Isto tako, premalo je žena iza kamere, na redateljskim a posebno na snimateljskim pozicijama. I na kraju - malo tržište kao naše ima smisla samo ako surađujemo regionalno, umjesto da se svi utrkujemo za isti mali kolač. Model koji smo napravile s Producenticama, Zagreb i Beograd zajedno, dokaz je da to funkcionira, iako naravno ima boljih i lošijih perioda.
Kada bi jednog dana svi projekti nestali, a ostao samo njihov učinak, što bi voljela da on govori o tvom radu?
Voljela bih da se ne pamte samo projekti, nego osjećaj koji je ostao iza njih. Ako su ljudi zbog mene barem jednom bili hrabriji i više vjerovali sebi no što bi inače, napravila sam dovoljno.
FOTOGRAFIJE: Damir Žižić
