Search
By
Gledajući unatrag, čini mi se da smo nekada živjeli sporije. Djetinjstvo mi je bilo ispunjeno igrom u parku, bez obaveza koje se nižu jedna na drugu, bez stalne trke za vremenom.
Simbol moga djetinjstva bila je igra, moja prijateljica Ivana i ja, naše lutke koje smo hranile Njofra sladoledom i „luksuze“ ( obične travke kojima smo dale naziv) koje smo sadile ispod stepenica moga ulaza.
Danas se, međutim, osjećam kao da živim u neprekidnom vrtlogu – posao, obaveze, planovi, stalno nešto. I pitam se, što smo time dobili, a što smo izgubili?
Ono što me posebno muči jest utjecaj ovakvog ritma na našu djecu. Dok smo mi imali priliku sanjariti, dosađivati se i tražiti načine kako popuniti vrijeme, danas se čini da je sve programirano. Djeca su u stalnom pokretu, od škole do aktivnosti, od ekrana do zadaće. Njihovo vrijeme je ispunjeno do posljednje minute, a rijetko kada vidim da jednostavno stoje i gledaju u oblake. Jesmo li im time oduzeli djetinjstvo kakvo smo mi imali?
Često razmišljam o tome kako bi bilo usporiti, ali onda se suočavam s realnošću – svijet ne usporava. Posao traži brzinu, društvo nameće stalnu produktivnost, a čak i kada pokušam stati, osjećam krivnju. Kao da mi je usađeno da moram biti zauzeta, da je mirovanje luksuz koji si ne mogu priuštiti. No je li to stvarno tako? Ili smo jednostavno navikli na taj osjećaj stalne žurbe i nismo sigurni kako biti drugačiji?
Dugo razmišljam o slow livingu. No, što je to uopće slow living i gdje saznati više o tome kako ga živjeti ? Da li se mogu pratiti koraci ka tome ? Možda je slow living zapravo proces odvikavanja. Odvikavanja od osjećaja da uvijek moramo nešto raditi, odvikavanja od konstantne stimulacije, odvikavanja od misli da moramo biti dostupni 24/7. Ali kako se odviknuti od nečega što svi oko nas i dalje rade? Može li se usporiti u svijetu koji juri?
Ponekad zamišljam kako bi izgledao dan bez jurnjave. Da nema alarma koji me diže prije nego što tijelo to želi, da nemam listu obaveza koje moram obaviti, da nemam osjećaj da nešto propuštam ako ne trčim u korak s drugima. Bi li me to učinilo sretnijom ili bih samo osjećala napetost jer nisam "dovoljno produktivna"?
Ne znam postoji li pravi odgovor. Znam samo da želim da moja djeca znaju kako je to imati vrijeme za sebe, kako je to dosađivati se i pustiti umu da slobodno luta. Želim im pokazati da ne moraju uvijek biti u pokretu, da nije nužno stalno nešto raditi da bi bili vrijedni. Jer ako nastavimo ovim tempom, što će ostati? Samo umor i osjećaj da nikada nismo dovoljno postigli.
Moje i Ivanine „luksuze“ vrijeme je prekrilo slojem betona i užurbanosti, no ponekad barem u mašti maknem taj sloj betona jer se nadam da će mi on dati odgovor kako da svoju djecu učim da uspore i da imaju ono što smo mi nekada imali.
Usporiti nije lako, ali možda je baš zato toliko važno. Možda se smisao ne nalazi u tome koliko smo toga uspjeli obaviti, već u tome koliko smo trenutaka zaista proživjeli jer na kraju krajeva uspomene ne čine sami događaji, već posebni (često svakodnevni) trenutci, a to je nešto čemu vrijedi težiti.
FOTOGRAFIJE: Freepik
