Trendovi iz Cannesa koji će definirati ljeto 2026 - Svevremenska elegancija i ljepota suzdržanosti

Postoje gradovi koji za vrijeme festivala na nekoliko dana prestanu biti gradovi i postanu stanje svijesti. Cannes je za mene uvijek bio upravo to: neka vrsta kolektivne filmske hipnoze u kojoj isto jutro može početi kavom uz more, nastaviti se photo callovima i sastancima, a završiti pod svjetlima Palaisa. 

Ove godine, više nego inače, imala sam osjećaj da je sve bilo malo tiše, malo koncentriranije i puno suptilnije. Možda zato što je festival djelovao manje kao parada glasnog glamura, a više kao povratak filmu, autorima i toj posebnoj vrsti pažnje koju Cannes zna izazvati kad odluči biti ozbiljan. Sviđa mi se kad moda u takvom okruženju ne pokušava nadglasati događaj, nego mu daje dodatni sloj.

Ovogodišnji Cannes bio je i vizualna lekcija iz discipline. Službeni dress code za gala projekcije i dalje je vrlo precizan: večernja haljina, smoking, elegantne alternative, bez tenisica, bez golotinje i bez onih silueta koje više blokiraju promet nego što govore nešto zanimljivo. Zanimljivo mi je da me takva pravila nikada nisu doživljajno sputavala. Dapače, volim kad moda mora proći test mjere. Elegancija mi je oduvijek bila bliža kao ideja discipline nego ideja viška. Mislim da se upravo u toj suzdržanosti često rodi najfiniji oblik seksepila, onaj koji ne djeluje kao objašnjenje, nego kao nagovještaj. Moda je najzanimljivija kad ne pokušava pokazati sve odjednom.

Na tepihu su se ove godine vrlo jasno ocrtavale tri linije

Prva je bila klasična i meni osobno uvijek najdraža: crno-bijela elegancija, staroholivudski izrezi, rukopisi pedesetih i šezdesetih, siluete koje podsjećaju da glamour ne mora biti glasan da bi bio autoritativan.

Druga je bila rafinirano teatralna, s naglaskom na perje, teksturu, couture obrt i modne omaže ženama i ikonama koje su tim stepenicama hodale prije nas.

Treća je bila ona suvremena, pomalo buntovna, u kojoj se pravila nisu otvoreno rušila, nego inteligentno zaobilazila. Upravo mi je taj odnos prema pravilima bio zanimljiv: nije to bilo dječačko provociranje, nego gotovo couture pregovaranje s granicom.

Ako bih izdvojila detalje koji su mi se najviše ponavljali pred očima, rekla bih: perje, nakit i koža koja izgleda kao da je obasjana iznutra. Perje se pojavilo kao neka nova vrsta mekoće u vremenu nakon “naked dressing” ere, gotovo kao da je moda odlučila zamijeniti provokaciju nečim eteričnijim. Nakit je, s druge strane, bio veličanstveno bezobrazan u najboljem smislu riječi - ne kao dodatak, nego kao druga rečenica looka. A beauty me posebno razveselio jer nije išao prema preteškoj konstrukciji, nego prema sjaju, teksturi, svježini i licu koje još uvijek izgleda kao lice, a ne kao filter. Volim kad glamur ostavi prostora za osobu.

Od najupečatljivijih trenutaka ostale su mi u glavi one kombinacije koje su imale ideju, a ne samo budžet. Bella Hadid u Schiaparelliju, u očitoj omaži Jane Birkin, bila je jedan od tih trenutaka jer je to bio look koji je funkcionirao i kao moda i kao kulturna referenca.

Demi Moore mi je bila fascinantna jer je tijekom cijelog festivala igrala više registara - od izraženije drame do preciznog, gotovo ironičnog tailoringa.

Ruth Negga mi je, pak, bila jedan od najljepših primjera kako staroholivudska elegancija može izgledati potpuno suvremeno ako je osoba zaista nosi, a ne samo imitira. Uvijek me zanimaju žene koje ne djeluju “odjeveno”, nego u skladu sa sobom.

Mnogi i dalje misle da se Cannes događa samo na stepenicama, ali meni je cijela čar upravo u tome što se pravi festivalski stil danas prelijeva daleko izvan crvenog tepiha. Na aerodromu, na photo callovima, u hotelskim lobbyjima, na terasama između sastanaka, u autu pet minuta prije premijere - sve su to mali kadrovi istog filma. 

Ove se godine to osjetilo još jače jer je industrijski dio Cannesa bio vrlo živ, a granica između filma, mode i digitalnog storytellinga postala je još tanja. Cannes više nije mjesto na kojem se samo pokazuje odjeća; to je mjesto na kojem se vidi kako kultura, kapital, tehnologija i estetika pregovaraju uživo. I baš zato mi ostaje zanimljiv.

Što se moje osobne modne priče tiče, bilo mi je važno da ona ove godine bude vrlo čista, ali nipošto bez emocije

Gotovo sve lookove gradila sam oko hrvatskog dizajna, i to mi je bilo posebno drago. Lei Lou je dao onaj snažniji, sunčaniji i gotovo filmski kadar u žutoj haljini, a i dnevni tirkizni moment s retro prizvukom.

IZAKOVA mi je dala dva potpuno različita raspoloženja: bijeli komplet s velom, koji je imao taj moderni bridal editorijalni twist, i satensku haljinu boje pijeska, uz bisere i malu crnu torbicu, koja je bila tiha posveta glamuru starog Hollywooda.

Za kraj mi je bijela haljina brenda Nebo zatvorila cijelu priču u nježnijem, romantičnijem tonu. Volim kada garderoba kroz nekoliko dana može ispričati više poglavlja iste žene.

Ako nešto nosim sa sobom iz ovogodišnjeg Cannesa, onda je to potvrda da bezvremenska elegancija nema sezonu. Savršeno krojena crna haljina. Haljina boje pijeska koja pada kako treba. Dobar sako. Par bisera. Jedan vintage detalj koji razbije previše novoga. Lice koje nije pretjerano objašnjeno šminkom. I stav koji zna razliku između drame i buke.

Ako moram prognozirati što će se iz cannonske estetike preliti u svakodnevnu modu i ljeto 2026., rekla bih: više bijele i boje slonovače, više satiniranih tekstura, više naglaska na ramenima i nakitu, više retro naočala i, nadam se, više te lijepe ideje da se chic ne gradi na višku, nego na točnom odabiru. Moda je, uostalom, poput dobre montaže - sve je u tome što ostavite van kadra.

FOTOGRAFIJE: Isabella Rakonić, Instagram