Nikolina Šimunović: Slikarstvo koje istražuje, iznenađuje i povezuje publiku

Nikolina Šimunović vodi nas kroz svoj slikarski proces koji je istovremeno precizan, promišljen i otvoren za iznenađenja. Njezini radovi ne samo da osvajaju domaću i međunarodnu umjetničku scenu, već su nedavno privukli pažnju publike na Art Zagreb sajmu. Pažljivo oblikuje projekte koji pomiču granice slikarskog medija, stvarajući djela koja nastaju iz istinske potrebe da se istraži i izrazi trenutak.

U razgovoru otkriva kako gradi svoje projekte: kako slikarstvo koristi kao polazište za istraživanje materije, prostora i percepcije, ali i kako kroz suradnje i inovativne formate nastoji umjetnost približiti publici izvan klasičnih galerijskih okvira. Ovo je pogled iz prve ruke na praksu akademske slikarice koja spaja tehniku i eksperiment, introspektivni rad i projekte koji izlaze iz ateljea te umjetnost čine živom i dostupnom. 

Kako izgleda tvoj svakodnevni proces rada u ateljeu i na projektima koji su trenutno u razvoju?

Prvi ritual ranom zorom je šetnja šumom s mojim četveronožnim prijateljem Grisom. Taj mirni početak dana puni me energijom, inspiracijom i fokusom prije nego što stvarni život škola, djeca i sve ostale obaveze počne. Kada se zatvorim u atelje, ostatak svijeta jednostavno nestaje. Moj atelje nije samo fizički prostor on je produžetak mene, moj način razmišljanja i energije. Dok radim, okružena sam mirisima lavande, ružmarina i ruža, šuštanjem lišća kroz krošnje i cvrkutom ptica. Priroda je moj stalni suputnik, a inspiracija gotovo nikada ne nedostaje. U tim trenucima vrijeme prestaje postojati; osjećam se kao dijete, istražujem, igram se bojama, materijalima i teksturama. Trenutno paralelno radim na nekoliko projekata i poslagujem prioritete. U narednom mjesecu pripremam izlaganje i završavam jedan ciklus radova. Kad se rad prepozna, projekti i izložbe dolaze spontano, gotovo kao nagrada za sve sate igranja i istraživanja u ateljeu.

Na koji način slikarstvo oblikuje tvoj svakodnevni život i odnose s obitelji, prijateljima ili kolegama?

Slikarstvo je sastavni dio mog života i oblikuje moj ritam te način promatranja svijeta. Rad u ateljeu ispunjava me kroz proces i samospoznaju, dok rad u školi pruža zadovoljstvo u prenošenju znanja i poticanju kreativnosti učenika. Obitelj i bliski ljudi razumiju moj način života i podržavaju me, a slikarstvo me čini prisutnijom i u odnosima s drugima. Atelje, s mirisima, zvukovima i svjetlom, stvara prostor u kojem svi naši odnosi dobivaju dodatnu perspektivu. Moj dan često je ispunjen multitaskingom škola, atelje i svakodnevne obaveze koje svaka mama ima, ali kroz sve to pronalazim prostor za stvaranje i inspiraciju. Povremeno pomislim da bih trebala imati dupli par ruku ili barem mogućnost teleportacije.

Kada radiš, kako odlučuješ koje fragmente materijala, tehnike ili prethodnih radova uključiti u nove slike?

Moji radovi imaju dnevnički karakter i predstavljaju unutarnje krajolike, emocionalne prostore koje bilježim kroz boju, teksturu i atmosferu. Kroz slikarstvo istražujem osobna iskustva, stanja i intuiciju, a svaki rad je na neki način zapis jednog unutarnjeg trenutka. Tijekom rada nastaje velika količina materijala i gotovo ništa ne odbacujem. Kolaž je temeljni postupak, na koji potom našivam, lijepim i nadograđujem fragmente crteža, slika i tkanina. Odluke su uglavnom intuitivne, ne režiram proces, nego istražujem i dopuštam da se elementi sami poslože. Ponekad materijal „sam izabere“ da želi biti dio sljedeće slike, a ja se tome prepustim.

Kako opisuješ trenutak kada rad postaje “gotov” ili spreman za izlaganje?

Teško mi je povući jasnu granicu i reći da je rad potpuno gotov. Često ga ostavim sa strane i nakon nekog vremena mu se ponovno vratim. Ponekad je odluka laka, ponekad vrlo teška. Izlaganje doživljavam kao zatvaranje jednog ciklusa i dopuštanje sebi da krenem dalje, iako se ponekad i nakon duljeg vremena vraćam starim radovima i ponovno ih rekomponiram.

Koji su projekti ili izložbe na kojima trenutno radiš, i što te u njima najviše zanima istražiti?

Zadnjih nekoliko mjeseci radila sam na niz manjih i većih projekata te kontinuirano izlažem na samostalnim i skupnim izložbama. Posebno bih izdvojila sudjelovanje na Bijenalu suvremene umjetnosti u Francuskoj, gdje sam predstavila svoju instalaciju i mobil pod nazivom „Sve me vodi k sebi“. To iskustvo otvorilo mi je nova vrata i pružilo priliku za povezivanje s umjetnicima i publikom iz različitih zemalja. Veselim se i budućim projektima, posebno izložbi u Beču u suradnji s platformom SHPIGL, kao i dvjema samostalnim izložbama koje uskoro pripremam u Hrvatskoj. U svim tim projektima fokusiram se na istraživanje prostora, svjetla i interakcije publike s radovima.

Kako iskustvo međunarodnih scena oblikuje tvoj rad?

Međunarodna iskustva za mene su uvijek vrijedna i inspirativna. Sudjelovanje na Bijenalu u Francuskoj bilo je posebno, upoznala sam druge umjetnike, razmijenila ideje i promatrala kako publika u različitim sredinama reagira na suvremenu umjetnost. Takva iskustva obogaćuju moj rad, otvaraju nove perspektive i motiviraju me da nastavim istraživati i eksperimentirati. Zanimljivo je kako isti materijali „govore“ različite jezike u različitim zemljama.

Kako spajaš klasično slikarsko obrazovanje i praksu s eksperimentima u formatu, materijalu ili kontekstu?

Klasično slikarsko znanje temelj je mog rada, ali ga nadograđujem kolažem, šivanjem, slojevitim materijalima i eksperimentom. Volim reljefne, zasićene površine i strukture koje nastaju građenjem slike kroz brojne slojeve i različite materijale.

S obzirom na suradnje s brendovima i institucijama, kako razmišljaš o tome da umjetnost komunicira s publikom izvan galerijskih prostora?

Zašto ne. Dobra i kvalitetna suradnja s brendovima i institucijama omogućuje da umjetnost dopre do šire publike i postane dio svakodnevnog života, a da pritom zadrži svoju autentičnost. Ako netko nosi moj rad kao motiv na torbi… pa, to je samo bonus!

Koji dio svog procesa smatraš najintimnijim ili najosobnijim, a koji dio najotvorenijim za dijalog s publikom?

Najintimniji dio mog rada je vrijeme provedeno u ateljeu, u miru i tišini, kada kroz igru, istraživanje i traganje otkrivam nešto novo u svom procesu. Najotvoreniji dio dolazi kada rad izađe pred publiku i kada svatko u njemu može pronaći vlastiti doživljaj.

Što te trenutno najviše inspirira i gdje vidiš svoj rad u narednim projektima i izložbama?

Najviše me inspirira iskrena povezanost s prirodom, obitelj i trenuci kada otkrijem nešto novo u svom umjetničkom procesu. Dok radim, ne razmišljam o izlaganjima radim ono što me u tom trenutku veseli. Inspiraciju pronalazim i u krajolicima, mirisima vrta te svakodnevnim ritualima u ateljeu. Projekti i izložbe dolaze spontano, kao prirodna posljedica kontinuiranog rada.

Koliko je bitno recikliranje i održivost kroz tvoj rad?

Recikliranje i održivost prirodni su dio mog procesa. Često koristim ostatke prethodnih radova i ugrađujem ih u nove slike i objekte, čime materijali dobivaju novi život. Na taj način ono što je nastalo u prošlosti postaje temelj za buduće radove i otvara nove mogućnosti stvaranja moglo bi se reći da prošlost doslovno stvara budućnost.

FOTOGRAFIJE: ustupila Nikolina Šimunović