Search
By
U trenutku kada se linije između tržišta, umjetnosti i tehnologije sve više preklapaju, Nik Kolveshi Radlović pripada generaciji kulturnih poduzetnika koja promišlja novu infrastrukturu suvremene umjetničke scene. Kao suosnivač Kolekcionarta, platforme koja sustavno razvija tržište suvremene umjetnosti u regiji, Kolveshi Radlović kombinira poslovnu disciplinu s razumijevanjem umjetničkog procesa.
Nakon gotovo desetljeća provedenog u londonskom konzultantskom svijetu, gdje je stekao analitičku preciznost i iskustvo rada sa složenim sustavima, povratak u Zagreb otvorio je prostor za drugačiji tip poduzetništva – onaj koji povezuje profesionalne standarde i kulturnu vrijednost. Kolekcionart je iz te ideje prerastao u platformu koja spaja mlade umjetnike, kolekcionare i širu publiku, stvarajući novu vrstu dijaloga između tržišta i umjetnosti.
U razgovoru za ReStyloh Kolveshi Radlović govori o prijelazu iz korporativnog okruženja u svijet kreativnih praksi, o tome kako osobno i obiteljsko iskustvo utječu na njegovu viziju, te zašto smatra da budućnost kulturne scene ovisi o tržištu koje razumije umjetnost.
Nakon karijere u korporativnom sektoru odlučio si pokrenuti Kolekcionart. Koji je bio prijeloman trenutak da je sad pravo vrijeme za taj korak?
Profesionalnu karijeru započeo sam u konzultantskom svijetu, gdje se ritam rada temelji na stalnim promjenama — svakih nekoliko mjeseci prelazite s jednog projekta na drugi, u kratkom roku morate razumjeti poslovni model i ključne izazove klijenta te pronaći rješenja koja donose stvarne rezultate. Tematika se stalno mijenja, kao i timovi i klijenti s kojima radite.
Najveća prednost takvog okruženja jest što u svega nekoliko godina možete steći širinu znanja i iskustava za koja bi vam u jednoj kompaniji trebala možda i desetljeća. No, kad sam došao do viših pozicija, počeo sam jasnije vidjeti što me u toj karijeri dugoročno čeka. Gledao sam svoje nadređene, njihov ritam života i način na koji definiraju uspjeh — i shvatio da me ništa od toga ne motivira. Želio sam da moj rad ima stvaran društveni učinak, da doprinosi nekoj opipljivoj, meni bitnoj promjeni, a ne samo poslovnim brojkama.
Nakon osam godina života u Londonu vraćao sam se u Zagreb i tada sam ionako morao tražiti novi posao. Taj trenutak sam prepoznao kao priliku da pokušam stvoriti nešto vlastito. Imao sam 32 godine — dovoljno iskustva, ali i dovoljno vremena da se, ako sve propadne, mogu vratiti u korporaciju. To mi je dalo hrabrosti da krenem.
Odrastao si u obitelji snažno povezanoj s umjetnošću. Koliko je to iskustvo oblikovalo tvoju viziju i pristup projektu Kolekcionart?
Moja mama je povjesničarka umjetnosti i cijeli je radni vijek provela u Muzeju Grada Zagreba te u međunarodnim muzejskim organizacijama. Ali mislim da moja ljubav prema umjetnosti ne proizlazi iz te puke činjenice, nego iz istinske strasti i znatiželje mojih roditelja prema povijesti, kulturi i svemu što je lijepo. To su mi, od malih nogu, prenosili na način koji je bio prirodan i inspirativan.
Zato vjerujem da umjetnost nije samo pitanje znanja, nego emocije. Jedva čekam jednog dana voditi svoju djecu po izložbama i muzejima, pričati im priče koje stoje iza umjetničkih djela ili zgrada pored kojih prolazimo — baš kao što su moji roditelji to radili sa mnom.
Što se tiče vizije i pristupa Kolekcionartu, mislim da je tu veću ulogu odigralo moje iskustvo iz konzultantskog svijeta, gdje je fokus uvijek bio na korisničkom iskustvu — kako stvoriti nešto što ljudi pamte i žele preporučiti dalje, kako riješiti njihove probleme i istaknuti se u moru ponude. Ista logika vrijedi i za Kolekcionart. Za nas, „kupac“ nije samo onaj koji kupi rad, nego i svatko tko dođe na izložbu, pročita članak o umjetniku, ili jednostavno svrati u galeriju da vidi što je novo i popriča o umjetnosti.
Kolekcionart spaja mlade umjetnike i kolekcionare. Kako uspijevate zadržati ravnotežu između dostupnosti i visoke kustoske kvalitete?
Od početka nam je cilj bio demistificirati pojam kolekcionara. Željeli smo pokazati da kupnja umjetnina nije rezervirana samo za one koji kupuju radove vrijedne nekoliko tisuća eura — kolekcionar može postati svatko tko kupi grafiku ili manji rad od 100 eura i time započne svoj put. Bitno je razviti interes i naviku kupovanja suvremene umjetnosti.
S druge strane, koncept Kolekcionarta se prirodnim putem mijenja kako vrijeme prolazi, i činjenica je da prosječne cijene unikatnih radova postaju skuplje, prvenstveno zbog toga što umjetnici koje zastupamo ostvaruju nove profesionalne uspjehe, zauzimaju sve bitniju poziciju na sceni, kvaliteta njihovog rada raste, a samim time i cijena. Naš je zadatak da taj rast kvalitete i cijene prati i naša kustoska selekcija — tako da zadržimo autentičnost, ali i otvorenost prema novim kolekcionarima.
Iz poslovne perspektive, što je bilo najzahtjevnije u razvoju digitalne umjetničke platforme na hrvatskom tržištu?
Najzahtjevnije je bilo stvoriti publiku — doprijeti do ljudi koji imaju mogućnost, ali možda još nemaju naviku kupovanja umjetnosti, i zainteresirati ih za radove suvremenih umjetnika.
Vrlo brzo smo shvatili da fizički i digitalni svijet moraju djelovati zajedno. Društvene mreže i web stranica omogućuju otkrivanje umjetnika i informiran izbor, dok galerija postaje mjesto susreta — s umjetnošću, autorima i drugim ljubiteljima umjetnosti. To su tri međusobno povezane točke koje zajedno čine jedno iskustvo.
Istovremeni rad na svim ti frontama je ono što je najzahtjevnije, ali vjerujemo da nas upravo taj mix čini prepoznatljivima i omogućuje stalni rast publike.
Kad procjenjujete umjetnika ili rad koji bi se mogao naći na platformi, koji su kriteriji za vas presudni?
Najvažnije nam je da umjetnik ima prepoznatljiv, autorski rukopis — da se njegov rad odmah može povezati s njim. Tražimo ljude koji ozbiljno razmišljaju o svojoj umjetnosti i dugoročno grade karijeru, jer želimo ulagati u partnere s kojima možemo razvijati stabilne i trajne odnose.
Bitno nam je i da su aktivni na sceni, da sudjeluju na relevantnim skupnim izložbama i manifestacijama poput Slikarskog bijenala, Salona mladih ili Zagrebačkog salona, jer to pokazuje njihovu ambiciju i predanost, ali i činjenicu da su prepoznati i od strane struke. A na kraju, ono što uvijek bude presudno: da nas njihovi radovi osobno dotaknu, da u njima vidimo iskrenu umjetničku energiju, autentičnu priču i potencijal.
Digitalna strategija očito je važan dio vašeg rasta. Što slijedi, vidite li Kolekcionart kao međunarodni projekt?
Iako je Kolekcionart krenuo kao digitalna platforma koja bi omogućila pristup hrvatskoj suvremenoj umjetnosti iz bilo kojeg dijela svijeta, s vremenom se prirodno transformirao. Danas više djelujemo kao klasična galerija koja sustavno radi na razvoju umjetničkih karijera — kroz izložbe, međunarodne sajmove i stalnu promociju autora, bilo kroz društvene mreže ili osobne kontakte s kolekcionarima.
Digitalni aspekt i dalje je važan — on je naš prvi dodir s publikom, mjesto gdje ljudi mogu istražiti i upoznati umjetnike. Ali prava magija događa se u galeriji i na izložbama, u onom trenutku kad se čovjek fizički susretne s djelom.
Suradnje s galerijama, institucijama i brendovima čine važan dio vaše priče. Koji su kriteriji ključni pri odabiru partnera?
Ključno je da dijelimo iste vrijednosti. Da prepoznaju naš fokus na stvaranje tržišta za umjetnike mlađe i srednje generacije kao nešto što je izrazito bitno za održivost scene i razvoj publike.
Naši partneri često dolaze iz kreativnih industrija i posjeduju prostore koji omogućuju produkciju većih i ambicioznijih izložbi — poput Urania Prostora kreacije (udruge našeg najvećeg arhitektonskog biroa 3LHD) i Oris Kuće arhitekture, koja zajedno s Časopisom Oris i manifestacijom Dani Orisa čini jedno od središnjih mjesta njegovanja arhitektonske kulture u Hrvatskoj i regiji.
Uz to različite oblike pop-up izložbi organizirali smo u sklopu konferencija koje okupljaju mlade ljude iz poslovnog i tech svijeta, a jedna od dražih bila nam je open air skupna izložba koju smo radili s vinarijom Litterarii na imanju njihove srednjovjekovne kurije Nespeš u Zelini.
Osim toga, važna su nam partnerstva s boutique vinarijama koje kroz donaciju vina podržavaju otvorenja naših izložbi, kao i s novinarima kulturnih redakcija domaćih medija koji prate naš rad i donose priče o umjetnicima do novih čitatelja, slušatelja i gledatelja.
Kako vidite odnos mladih umjetnika, korporativnih kolekcija i publike u godinama koje dolaze?
Volio bih da radovi umjetnika mlađe i srednje generacije zauzmu veći udio na tržištu. U Hrvatskoj se i dalje većina kupnji odnosi na umjetnost 20. stoljeća, dok na razvijenim tržištima najveći interes postoji upravo za suvremenu umjetnost.
Problem kod nas leži i u zakonodavnom okviru: kupnja umjetnina nije porezno priznati trošak, pa tvrtke koje bi trebale biti glavni kupci suvremene umjetnosti nemaju za to poticaj. Isto tako, Hrvatska još nije uvela sniženu stopu PDV-a na umjetnička djela, što su već učinile zemlje poput Italije i Francuske. Time bi se potaknulo tržište, ali i smanjila siva ekonomija — što je nužan preduvjet za ozbiljniji razvoj cijelog sektora.
I za kraj, koji bi savjet dali mladom kolekcionaru koji tek ulazi u svijet umjetnosti i želi pametno graditi svoju kolekciju?
Kupujte ono što vas emocionalno pokrene. Ako vas rad dotakne na prvu, velika je vjerojatnost da će vas i nakon 20 godina veseliti svaki put kad ga pogledate.
Kupnja radova mlađih umjetnika nosi i investicijski potencijal — možda će upravo neki od autora koje ste podržali na početku njihove karijere za desetak godina vrijediti višestruko više. Dovoljno je da jedan od njih postigne veći uspjeh i investicija se već isplatila. No, ono što ostaje važnije od svake brojke jest osjećaj da ste dio njihovog puta — i da vaša kolekcija priča priču o podršci, viziji i ljubavi prema umjetnosti.
FOTOGRAFIJE: naslovna autor Darko Mares, D. B. Mihaljević, Š. Bućan
