Search
By
U svijetu u kojem se klimatske promjene više ne mogu ignorirati, a prirodni resursi sve brže nestaju, rijetki su ljudi koji istovremeno razumiju znanstvenu dubinu problema i imaju sposobnost komunicirati rješenja široj javnosti. Jedna od njih je Dunja Mazzocco Drvar — meteorologinja, bivša televizijska prognostičarka i danas direktorica programa zaštite prirode u WWF Adriji. Njezin karijerni put fascinantna je sinergija znanosti, medija i aktivizma. Od ranih dana, kada ju je karizmatični prognostičar Dražen Glasnović uveo u čaroliju meteorologije, pa sve do današnje pozicije u jednoj od najutjecajnijih svjetskih organizacija za zaštitu okoliša, Dunja je ostala vjerna jednom cilju: razumjeti prirodu i djelovati za njezinu dobrobit.
U ovom intervjuu otkriva kako ju je iskustvo s televizije pripremilo za širu borbu protiv klimatske krize, što smatra najvećim mitovima koje još uvijek njegujemo o klimi i zašto Hrvatska još uvijek ne razumije dubinu nužne tranzicije. U ovom intervjuu Dunja nam je donijela poruke koje su konkretne, analitične i prožete istinskom strašću za očuvanjem planeta. Razgovor koji slijedi poziv je na promišljanje, ali i na hitno djelovanje.
Kada si prvi put shvatila da te fascinira meteorologija i priroda? Jesi li kao dijete imala viziju čime ćeš se baviti?
Zapravo, uvijek su me više zanimali ljudi nego sama priroda. Nisam bila onaj tip djeteta fasciniran životinjama, nisam skupljala Životinjsko carstvo ili slagala herbarije. Djetinjstvo sam provela u dramskoj grupi i od svega su me najviše vukle daske koje život znače. S druge strane, imam žicu za matematiku i analitički mozak pa je i neka inženjerija uvijek bila logična opcija. Kasnije se pokazalo da je upravo ta neobična kombinacija bila ključna za karijeru kakvu sam izgradila.
Što te najviše privuklo znanosti i što je bio onaj trenutak kada si rekla – "Ovo je moj poziv"?
Za moje usmjerenje zaslužan je pokojni prognostičar poznat javnosti po svom istančanom humoru i crnom brku Dražen Glasnović. Dražen je bio prijatelj mojih roditelja i sa suprugom je dolazio na druženje, a često bi se i sam zaletio i na partiju preferansa. Tih devedesetih godina, brzim razvojem IT-a i telekomunikacija, meteorologija je izrazito napredovala, a nakon priznanja neovisnosti Hrvatska se uključivala u brojne međunarodne organizacije. Dražen je tada mnogo putovao i sudjelovao u brojnim razvojnim inicijativama. S velikim nam je žarom pričao o svakodnevnom napretku svoje divne struke, pokazivao slike i grafove, i tim me je entuzijazmom jednostavno osvojio. Odluka je pala. Međutim, meteorologija je, dakako, jedan od smjerova na inženjerskoj fizici na PMF-u i to mi je bilo prilično zastrašujuće. Ali eto, želja je bila dovoljno velika da se upustim u tu pustolovinu i nisam ni jednog dana požalila.
Kako je izgledao tvoj prvi posao u struci i koliko je taj period oblikovao tvoju kasniju karijeru?
U to vrijeme najveća većina meteorologa zapošljavala se ili u DHMZ-u ili u Hrvatskoj kontroli zračne plovidbe i to je bio sasvim logičan put. Nakon studija sam kratko volontirala na DHMZ-u i, kad se otvorio natječaj, primljena sam u prognozu koja je bila moj prvi izbor. I opet, upravo zbog sklonosti prema nekoj vrsti društvenog angažmana. Znanost izravno u službi društva. Mislim da je stručni razvoj u nacionalnom meteo servisu temelj svega što se u mojoj karijeri dogodilo kasnije. Prije svega zbog sveobuhvatnog upoznavanja s cjelokupnim radom nacionalne meteo službe koji je nužan da biste mogli kvalitetno kreirati, oblikovati i usmjeravati informaciju. U 13 godina rada u Zavodu posjetila sam najveće meteo servise u Europi, pohađala cijeli niz raznovrsnih obuka, stažirala dva mjeseca u Meteo Franceu i u češkom meteo zavodu, sudjelovala u nizu međunarodnih projekata i organizirala jednu međunarodnu konferenciju za 250 sudionika. Neprocjenjivo! Također, DHMZ-ovi prognostičari prolaze testiranje, a zatim i obuku u HRT-ovoj Službi za jezik i govor koja daje sjajan temelj za rad u medijima. Prognostičarima koji nisu prošli ovu vrstu stručne i komunikacijske obuke adaptacija na rad u medijima je puno teža. Dodatno, a pokazalo se ključnim desetak i više godina kasnije, za rad u ministarstvu koristila mi je i činjenica da sam položila državni stručni ispit i upoznala se temeljito s radom jedne od državno-upravnih organizacija.
Postoji li neki ključni trenutak ili osoba koja ti je pomogla da se odlučiš na daljnji profesionalni rast izvan meteorološke prognoze?
Trenutak nije bio samo jedan, dugo se to u meni kuhalo. Nisam impulzivna osoba i svaka odluka koju donesem proizvod je promišljanja koje se non-stop odvija u mojoj kompliciranoj glavi. Uz to što sam se takva valjda i rodila, tu su i godine i godine treninga. Prognoza je zapravo vrlo kompleksan analitički proces koji vas programira da dubiozno analizirate trenutno stanje i projicirate nekoliko koraka unaprijed. Prvi put sam prelomila kad sam odlučila otići iz DHMZ-a, za koji sam mislila da će biti moj jedini poslodavac, i priključila se timu koji je tada stvarao N1 televiziju. Moja motivacija bila je jedinstvena prilika da se na drugačiji, moderniji način, počnem obraćati širokoj javnosti, a osoba koja je tada odigrala ključnu ulogu je Dubravko Merlić koji mi je dao otvorene ruke za stvaranje dijela programa po vlastitoj viziji. Drugi prijelomni trenutak bio je odlazak s RTL-a. Ni to nije bilo impulzivno. Kroz rad u medijima, korak po korak, postajalo mi je jasno da je nužno informirati javnost i donosioce odluka o promjeni klime. Prognoza, i više nego dovoljno precizna da zadovolji potrebe većine građana, postala je tijekom godina dostupna na svim elektroničkim uređajima, a fenomeni koji nastaju kao posljedica klimatskih promjena postali su naša svakodnevnica. U konačnici, nakon 20 punih godina shvatila sam i da sam dosta govorila i da je vrijeme da krenem u akciju.
Kako danas gledaš na stanje planeta u odnosu na ono kada si započela svoju karijeru?
Moja karijera razvijala se paralelno sa spoznajom o utjecaju klimatskih promjena na, najprije meteo podatak, zatim procese u atmosferi, pa sve šire, na ekosustav, posljedično i zdravlje i dobrostanje ljudi, a nakon toga i gospodarstvo, financijske sustave i društvo u cjelini. Naučila sam, prije svega, nužnost interdisciplinarnog razmišljanja i djelovanja i to je stvarno blagoslov jer naš školski sustav se tome, na žalost, još nije prilagodio. Imala sam i imam i dalje veliku sreću da radim s ljudima od kojih svaki dan nešto naučim. I svakoga dana u meni se bore strah od budućnosti u koju srljamo i nada da smo ipak dovoljno pametni i spretni da ćemo si stići izgraditi makar neki "zračni jastuk" koji će nas spasiti da udarac u zid stvarnosti ne bude fatalan.
Koji su trenutno najveći izazovi u borbi protiv klimatskih promjena u Hrvatskoj?
Rekla bih da je to činjenica da još nismo shvatili da tranzicija mora biti sveobuhvatna, mora se provesti u svim sektorima gospodarstva i postati način razmišljanja pri planiranju svakog sljedećeg koraka. Još uvijek primjenjujemo samo partikularna sektorska rješenja. Dodatno, fokusirani samo gotovo isključivo na proizvodnju energije, a emisije, i to znatno veće, dolaze i iz brojnih drugih pojedinačnih sektora, primjerice iz prometa.
Što bi rekla da je najveći mit o klimatskim promjenama koji još uvijek živi među ljudima?
Uh, ima ih puno. Mnogi, čak i neki naši stručnjaci i znanstvenici, drže da su klimatske promjene dio Zemljinih prirodnih ciklusa i da na njih ne utječe ljudska aktivnost. Iako Zemlja ima prirodne klimatske cikluse, trenutna stopa zagrijavanja je bez presedana i gotovo u potpunosti potaknuta ljudskim aktivnostima, posebno sagorijevanjem fosilnih goriva i krčenjem šuma. Nebrojeni stručni i znanstveni radovi nedvosmisleno pokazuju što je glavni uzrok klimatskih promjena. I to nije neka novost. Prvi novinski članak o mogućim katastrofalnim učincima izgaranja fosilnih goriva objavljen je 1912. u Waitemata i Kaipara Gazette na Novom Zelandu. U njemu je vrlo jasno najavljen utjecaj izgaranja ugljena na sastav atmosfere. U isječku je stajalo: "Svjetske peći sada sagorijevaju oko 2 milijarde tona ugljena godišnje. Kada se on sagorijeva, sjedinjujući se s kisikom, dodaje oko 7 milijardi tona ugljičnog dioksida u atmosferu godišnje. To čini zrak učinkovitijim pokrivačem za zemlju i podiže njezinu temperaturu. Učinak bi mogao biti značajan za nekoliko stoljeća."
Skeptici na životu održavaju i mit da ne postoji znanstveni konsenzus o klimatskim promjenama, što implicira da je to još uvijek predmet znanstvene rasprave. Stvarnost je bitno drugačija. I prije objave posljednjeg izvješća IPCC-a iz 2021. g., velika većina znanstvenika (97 %) već se složila da su klimatske promjene prvenstveno uzrokovane ljudskom aktivnošću, te da predstavljaju ozbiljnu prijetnju. U izvješću iz kolovoza 2021. godine svaka je skepsa uklonjena: "Nedvosmisleno je da je ljudski utjecaj zagrijao atmosferu, ocean i kopno. Došlo je do raširenih i brzih promjena u atmosferi, oceanu, kriosferi i biosferi." I opet, nisu problem znanstvenici koji su o ovoj temi donekle podijeljeni, jer ipak je znanost u svojoj biti skeptična. Problem je medijska interpretacija, a imamo i jedan sjajan primjer kako treba ili ne treba pristupati znanstvenim činjenicama. Prije deset godina John Oliver je u svom Late week tonight na HBO televiziji u studio je pozvao 3 znanstvenika poricatelja i suočio ih s 97 klimatologa s dokazima o antropogenom uzroku promjena. Ne trebam vam ni govoriti kakva je to sjajna scena bila! U jesen 2024. godine, u glavnom večernjem talk showu Hrvatske televizije, voditelj je, uz našeg vodećeg klimatologa Guettlera, ugostio akademika Paara koji je pokušao javnost uvjeriti u utjecaj Jupitera na promjenu klime. Strašno! No, čak i da je to stvarni odnos snaga, da vam 97 % stručnjaka kaže da će se most preko kojeg hodate srušiti, biste li nastavili?
Dalje, mnogi klimatske promjene vide kao isključivo ekološki problem, nepovezan s ekonomskim, društvenim ili političkim pitanjima. I misle da ga tako treba i tretirati. No, klimatske promjene su sveobuhvatna kriza koje utječe na gospodarstva, zdravlje ljudi, migraciju, proizvodnju hrane i globalnu sigurnost. Duboko je povezan s društvenim i ekonomskim sustavima. Na Mediteranu, a mi smo dio te vruće točke, dostupnost pitke vode bit će značajno smanjena, među najvećim redukcijama u svijetu. Količina podzemnih voda se smanjuje, kvaliteta opada zbog prekomjerne eksploatacije, onečišćenja, urbanizacije i salinizacije uzrokovane dizanjem mora. Profesionalni ribolov je u padu, maksimalni potencijal ulova za više od 20% do 2050. Opasnost od požara raste i dovodi do produljenja požarne sezone, a onečišćenje zraka je sve veće. Klimatske promjene pridonose potencijalu za prijenos vektorskih bolesti kao što su Denga groznica, Chikungunya groznica, groznica Zapadnog Nila... Nedavna istraživanja također pokazuju porast partnerskog nasilja nad ženama! Od ukupno 49 mjesta svjetske baštine UNESCO-a koja se nalaze na nizinskim obalama, 37 ih je ugroženo 100-godišnjim poplavama, a 42 erozijom obale, već danas. Stotine milijuna klimatskih izbjeglica do 2050. godine, uglavnom iz podsaharske Afrike. U godišnjim izvješćima Svjetskog ekonomskog foruma redovito se navodi da je 6 od 10 dugoročnih globalnih rizika izravno povezano s problemima okoliša, a još 3 neizravno! Izračuni sugeriraju da dolazimo do nepovratnih prijelomnih točaka za prirodu i klimu, a više od polovice globalnog BDP-a, 44 bilijuna dolara, umjereno ili visoko ovisi o prirodi i potencijalno je ugroženo gubitkom prirode. Tri sektora za koje se smatra da najviše ovise o prirodi (izgradnja, poljoprivreda te hrana i piće) generiraju blizu 8 bilijuna američkih dolara bruto dodane vrijednosti, otprilike dvostruko više od njemačkog gospodarstva. Prema procjenama IPBES-a i znanstvenih studija, između 235 i 577 milijardi dolara godišnje globalne proizvodnje usjeva je u opasnosti zbog gubitka oprašivača. Čokolada se, na primjer, dobiva iz sjemena stabla kakaovca čija godišnja svjetska vrijednost uroda iznosi 5,7 milijardi USD. Slično je i s kavom.
Ima još mitova! Postoji uvjerenje da je prelazak na obnovljivu energiju preskup i da šteti gospodarstvima. Neki tvrde da će jake klimatske politike, poput poreza na ugljik, naštetiti gospodarskom rastu. Stvarnost je bitno drugačija. Prvo i najvažnije, cijena obnovljive energije poput vjetra i sunca dramatično je pala, zbog čega je u mnogim dijelovima svijeta jeftinija od fosilnih goriva. Zalihe kojih, usput budi rečeno, padaju. Dugoročne posredne uštede u zdravstvenom sustavu, okolišu i energetskoj sigurnosti nadmašuju inicijalni trošak. Studije pokazuju da je financijska šteta od klimatskih promjena barem 6 puta veća od ulaganja u tranziciju. Za ilustraciju, u državama članicama Europske unije, od 1980. godine do danas ekstremi povezani s klimom iznosili su 738 milijardi eura s više od 240 000 smrtnih slučajeva. U Hrvatskoj 4,1 milijarda eura materijalne štete uz 906 smrtno stradalih. Osim toga, iako su potrebne kratkoročne prilagodbe, zelene politike često dovode do gospodarskog rasta stvaranjem radnih mjesta u sektorima obnovljive energije, poboljšanjem energetske učinkovitosti i smanjenjem troškova zdravstvene zaštite povezanih s različitim onečišćenjima.
Mogla bih o svemu ovome govoriti danima.
Kako možemo motivirati građane da promjene male navike u korist planeta?
I to se može objasniti jednom od zabluda. Postoji mit da će buduće tehnološke inovacije ispraviti klimatsku štetu bez potrebe za promjenama u načinu života ili u politikama odnosno politici. Mnogi vjeruju da su pojedinačne ili nacionalne akcije zanemarive u globalnom kontekstu. Činjenice su ipak drugačije. Iako je tehnologija ključna, rješavanje klimatskih promjena zahtijeva sustavne promjene u korištenju energije, obrascima potrošnje, načinu proizvodnje hrane itd. Promjene u ponašanju i politički pomaci jednako su bitni kao i tehnološki napredak. Kolektivno djelovanje, kako na individualnoj tako i na državnoj razini, ključno je. Male promjene mogu dovesti do značajnog smanjenja emisija stakleničkih plinova, a zemlje mogu prednjačiti primjerom, postavljajući standarde za globalno djelovanje. Izračuni pokazuju da je, prije svega, business as usual, najskuplja opcija razvoja! Transformacija koja uključuje promjenu ponašanja otprilike je za trećinu jeftinija od snažne tehnološke transformacije. To podrazumijeva puno niža kapitalna ulaganja, više soft rješenja i tu na scenu dolaze stručnjaci za društvene nauke. Međutim, tu je istinu najteže prihvatiti jer ona zahtijeva promjenu u ljudskom ponašanju. Svi bismo mi najradije samo progutali magičnu pilulu i, primjerice, mršavili bez vježbe i odricanja od hrane, zar ne?
Prije otprilike 3 godine u Hrvatskoj je provedeno javno istraživanje spremnosti građana na određenu promjenu ponašanja u svrhu smanjenja pritiska na okoliš. Većina je spremna kupovati proizvode u rinfuzi, unatoč tome što je za odlazak u kupovinu potrebna nešto veća priprema. S druge strane, a vjerujem da svi koji žive na Balkanu to mogu razumjeti, naši građani će se najteže odreći svakodnevne konzumacije mesa. Eto koliko je težak taj proces. No, promjena je nužna, a na nama je samo da odlučimo hoćemo je je napraviti na teži ili na lakši način. Jer magične pilule - nema!
Kakvu ulogu u klimatskoj tranziciji imaju žene, i zašto je važno da ih čujemo?
Ovo treba sagledati s dvije strane. Žene su, s jedne strane izrazito važna pokretačka snaga u okolišnim aktivnostima, a ujedno su i značajno veće žrtve klimatskog pritiska. Njihovo sudjelovanje u znanosti, politici i na terenu donosi jedinstvene perspektive, znanja i vještine koje su rezultat generacijskog iskustva u upravljanju prirodnim resursima i prilagodbi na promjene u okolišu. Žene su često prve koje primijete posljedice degradacije okoliša zbog svoje uloge u obiteljima i zajednicama, a njihova znanja o vrijednosti lokalne prirode i tradicionalnim praksama njezinog očuvanja neprocjenjiva su za razvoj održivih rješenja. Bez ženskih glasova, klimatske politike često ne prepoznaju specifične potrebe i iskustva žena, što može dovesti do nejednakih i neučinkovitih rješenja.
Mnoge su žene odigrale ključne uloge u borbi za zaštitu prirode i okoliša. Rachel Carson autorica je knjige "Silent Spring", koja je pokrenula globalni ekološki pokret. Dr. Jane Goodall svjetski je poznata primatologinja i zagovornica očuvanja prirode. Christiana Figueres, ključna pregovaračica za Pariški klimatski sporazum. Marina Silva, brazilska ministrica okoliša, zaslužna za značajno smanjenje deforestacije Amazone. Tu su i dvije djevojčice. Severn Cullis-Suzuki, Kanađanka, kći genetičara i ekološkog aktivista, kao osnovnoškolka, u dobi od 9 godina, osnovala je Environmental Children's Organisation (ECO), skupinu djece posvećenu učenju i poučavanju druge djece o pitanjima okoliša. Godine 1992., u dobi od 12 godina, skupila je novac za sudjelovanje na Samitu o Zemlji u Rio de Janeiru gdje je, zajedno s članicama grupe Michelle Quigg, Vanessom Suttie i Morgan Geisler, predstavila pitanja okoliša iz perspektive mladih i dobila pljesak za govor pred skamenjenim delegatima. Severn je "djevojka koja je ušutkala svijet na 5 minuta". Tada se svijet suočio s problemom uništavanja ozonskog omotača i ova je intervencija bila jedan od pokretača mehanizma koji je ubrzo doveo do rješenja. Petnaestak godina kasnije pojavila se druga, u skladu s promijenjenim vremenima prodornija djevojčica, Greta Thunberg koja je ukazivala na višestruko složeniji problem koji imamo sada.
Istraživanja pokazuju da veća zastupljenost žena u političkom odlučivanju vodi ambicioznijim klimatskim politikama i boljim ishodima za okoliš. Žene na rukovodećim pozicijama u tvrtkama češće donose odluke koje smanjuju emisije i potiču održivost. No, sasvim je jasno da nas još uvijek nije dovoljno.
Jer, žene su nerazmjerno pogođene posljedicama klimatskih promjena, osobito u siromašnijim zajednicama. Klimatske promjene pogoršavaju postojeće rodne nejednakosti i izlažu žene većem riziku od siromaštva, nesigurnosti hrane, zdravstvenih problema i nasilja. Žene čine većinu malih poljoprivrednica i radnica u neformalnom sektoru, pa su posebno ranjive na gubitak prinosa, nestašicu vode i resursa. Klimatske promjene povećavaju teret neplaćenog rada, a djevojčice su često prve koje napuštaju školu kad resursi postanu oskudni. UN procjenjuje da bi do 2050. godine klimatske promjene mogle gurnuti dodatnih 158 milijuna žena i djevojčica u siromaštvo i uzrokovati nesigurnost hrane za njih 236 milijuna.
Može li se ljepota i moda uskladiti s održivošću?
Može i mora, ali tu je sadržan onaj veliki problem o kojem sam govorila ranije. Nužna je promjena ponašanja. Moramo promijeniti sustav svih vrijednosti, uključujući sve trendove, pa tako i modne. Neke su globalno poznate osobe zagovornici održivosti pa se tako recimo Jane Fonda ili Kate Middleton pojavljuju u istoj haljini na nekoliko javnih događaja. Današnji tinejdžeri, a imam jednu i ja, svi žele izgledati isto, oblačiti se isto, slušati isto, čitati isto, frizirati se isto. Te se stvari mijenjaju s generacijama, a u okolišnoj borbi jednostavno nemamo dovoljno vremena da to ispravljamo desetljećima. Promjenu, ili reformu, ta se riječ često koristi u tom kontekstu, mora napraviti sustav. Naime, brza moda jednostavno ne smije biti prva i najpovoljnija opcija! Napredak tehnologije doveo je do toga da je proizvodnja sve jeftinija, a gotovo svaki proizvod globalno dostupan. Međutim, jedan element u toj računici stalno zaboravljamo, a to je ugljični otisak odnosno okolišni trošak. Pidžama proizvedena u Bangladešu ne može u hrvatskoj trgovini koštati jednako kao ona proizvedena kod nas. U cijenu proizvoda mora biti uključena ugljična cijena transporta proizvoda s lokacije proizvodnje na lokaciju prodaje. Osim toga, tu je i odlaganje. Brza moda generira ogromne količine otpada od kojih se, na žalost, još uvijek reciklira samo manji dio. Osim tvrtki, koje su krenule u smjeru stvaranja recikliranih materijala, što smatram korakom u dobrom smjeru, ali premalenim, neki su se dizajneri također upustili u tu avanturu. Jedna je od njih i Kristina Burja koja već godinama koristi materijale koji se proizvode od plastike ili najlona iz otpada i od njih izrađuje asesoar, majice i trenirke, čak i večernje haljine. Takva majica izrađena je od rijetko dostupnog materijala i ona, dakako, košta znatno više od one iz lanca masovne mode. Ali nastala je od odbačenih mreža iz Jadranskog mora i njezina je cijena sitnica u usporedbi sa ogromnom štetom po riblji fond, morskih staništa, utjecaja mikroplastike na zdravlje...
Koliko je važna edukacija i medijska pismenost u razumijevanju klimatskih pitanja?
Presudna. Mi smo školovani silosno i još uvijek funkcioniramo silosno. Primjerice, energetski problem rješavamo koncentrirani na izvore energije, a premalo vodimo računa o potrošnji energije. Zato je recimo uveden princip "energy efficiency first". Najjeftinija je ona energija koja nije potrošena. Na povećanje dostupnosti hrane gledamo isključivo kroz prizmu proizvodnje, a ne uočavamo pritiske koji djeluju sve brže i brže. Suočeni smo s najkompleksnijim problemom s kojim se čovječanstvo do sada susrelo i ne možemo ga riješiti bez multidisciplinarne suradnje i dubokog razumijevanja tih procesa. O medijskoj pismenosti bolje da i ne govorim. Na žalost, većina danas prima informacije kroz društvene mreže čime se zatvara u balone u kojima se vrte jedne te iste, često i pogrešne, informacije. Sve to dodatno je problematično zbog već spomenute tromosti medija da se aktivno uključe u borbu s klimatskom krizom i krizom bioraznolikosti. Mediji su još uvijek većinom reaktivni, portali su puni tekstova o katastrofama koje sve više i više pogađaju svijet, a puno ćete rjeđe naći tekst koji objašnjava zašto se to događa ili neku priču koja daje primjer dobre tranzicijske prakse.
Uostalom, svakodnevno gledamo što se događa s najvećim gospodarstvom svijeta kad kormilo preuzme neobrazovana i nerazumna osoba!
Što biste poručili mladima koji osjećaju klimatsku anksioznost?
Da još ima nade da se izvučemo. Da razmišljaju svojim glavama i koriste zdrav razum, prije svega. Da je ona voda o kojoj uče iz prirode i društva ista ona voda o kojoj uče na kemiji, na fizici, pa čak i na geografiji. Da postavljaju izazove pred svoje profesore. I svoje roditelje. Da chemtrailsi ne postoje. Da se školuju za zanimanja koja će nam pomoći da preživimo u bitno izmijenjenom, da ne kažem unakaženom, svijetu, da kreiraju otpornost na vjetrusine, kišurine, boleštine, glad, na volatilnost u svakom smislu. Da glasnije ukazuju na probleme koje uočavaju. Da izlaze na izbore. I da pritom dobro promisle kome svoju budućnost daju u ruke.
Kako poslovni sektor može biti saveznik u očuvanju okoliša?
Prepoznavanjem vrijednosti usluga ekosustava i izgradnjom otpornosti na financijske gubitke. Zapravo, poslovni sektor treba postati predvodnik u očuvanju okoliša. Prije svega, kroz usmjeravanje tokova novca. Novac se mora prestati ulagati u izgaranje fosilnih goriva i druge po prirodu i klimu destruktivne prakse. Novac se mora prestati ulagati u infrastrukturu koja nije otporna na klimatske i vremenske katastrofe. Zatim, kroz utjecaj na potrošače. Jednostavan je primjer vezan uz anketu koju sam spomenula, a govori o spremnosti građana da provode održive prakse. 86 % ispitanih građana odgovorilo je da je spremno kupovati proizvode u rinfuzi, ali trgovine im to trebaju omogućiti. Nije dovoljno samo staviti plakat s koeljovskom mudrosti u trgovinu ili ispunjavati nefinancijske izvještaje. Štoviše, danas nam je poslovni sektor izrazito važan partner u utjecaju na konzervativniji politički milje i posljedično će biti saveznik u nastavku donošenja ambicioznih okolišnih politika.
Koji vas događaj ili trenutak najviše inspirirao u vašem radu?
Puno sam radnih mjesta promijenila i na različite načine gradila svoju poslovnu priču i teško mi je izdvojiti jedan događaj. Ali, recimo, osjećala sam da radim dobru stvar svaki put kad bih nakon predavanja u vrtićima, školama, knjižnicama, na javnim događajima dobila izazovno pitanje. Osjećam se inspirirano svaki put kad sudjelujem u žiriranju nekog okolišnog natječaja, osobito u kojem sudjeluju djeca. Bila sam ponosna kad sam dobila nagradu na najbolju svjetsku prognozu, ali ne zato jer je stigla nagrada nego zato jer je u obrazloženju stajalo da je dodijeljena zbog uvrštavanja klimatske informacije i usporedbe s povijesnim podacima. Osjećala sam se snažno kad sam, netom nakon dolaska u ministarstvo, prvi put čula ministra kako gorljivo zastupa tranziciju na tematskoj sjednici Hrvatskog sabora o klimi i klimatskim promjenama. Osjećala sam se moćno kad sam na COP-u 26 u Glasgowu tjedan dana svakodnevno sjedila za europskim ministarskim stolom na jutarnjem brifingu o globalnim klimatskim pregovorima kojim je predsjedao Frans Timmermans. I malo manje moćno iduće godine na COP-u 27 u Sharm El Sheikhu. Bila sam sretna kad je lani u Europskom parlamentu izglasan Zakon o obnovi prirode za kojega do zadnjeg časa nismo znali hoće li proći ili neće, a naši austrijski WWF-ovci su odigrali ključnu ulogu u zagovaranju njegovog izglasavanja kod svoje ministrice okoliša čija je podignuta ruka bila presudna. Osjećam sam se sjajno i svakoga puta kad prisustvujem vađenju zaostalih ribarskih mreža i vrša iz mora sa svojim kolegama iz WWF Adrije. Ali, osjećam se ponosno i kad gledam televizijsku prognozu nekoga od svojih mladih kolega prognostičara koje sam ja učila poslu.
Što za vas znači osobna održivost – u životu, radu i svakodnevici?
Za održivost je dovoljna umjerenost, nerasipništvo. I obraćanje pažnje na neke postupke koje možda radimo mahinalno kao primjerice bacanje otpada u pogrešnu kantu. Ništa više od toga.
Ako biste mogli svima na svijetu poručiti jednu rečenicu povodom Dana planeta Zemlje – kako bi glasila?
Ne spašavamo planet, nego način života kakav poznajemo.
Moje go to održive navike su:
U kuhinji… bez rezerve odvajam sav biootpad jer upravo organski otpad uzrokuje najviše emisija stakleničkih plinova iz sektora gospodarenja otpadom. Raspadanjem organske tvari u zrak odlazi metan čiji je staklenički potencijal 80 puta veći nego ugljikovog dioksida.
U kupaoni… maksimalno štedim vodu. Priznajem, ovisnik sam o toploj vodi, ali zato koristim proizvode za pranje kose na kojima je navedeno da koriste inovacije za učinkovito ispiranje uz korištenje manje količine vode. I odjeću perem deterdžentima na kojima je naznačeno da postižu jednaki učinak pranja uz nižu temperaturu. Tako štedim energiju, a odjevni predmeti su trajniji.
U mojoj kozmetičkoj torbici… Skincare navika odnedavno se temelji na prirodnim proizvodima koje izrađuju dvije znanstvenice Dalmatinke. NuMe, kozmetika koja spaja znanstvena znanja s tradicijom i lokalnim iskustvom. Na taj način sam i ja izrađivala svoje proizvod, svoje prognoze!
U mom ormaru… Zbog poslovnih potreba, u mom ormaru ima previše stvari. Znam i obećala sam sama sebi da ću to promijeniti. Zato odjeću koju više ne nosim prosljeđujem nekom drugom, a i sebi često nađem kakav secondhand komad.
Slobodno vrijeme… provodim u šumi.
FOTOGRAFIJE: ustupila Dunja Mazzocco Drvar iz vlastite arhive, naslovna fotografija autor Lucija Novak, druga fotografija autor Janko Gredelj, četvrta fotografija autor Maja Bota, peta fotografija autor Matea Smolčić, šesta fotografija autor Dunja Škrebljin
