U svijetu u kojem vizualni sadržaj nastaje brže nego što ga stignemo razumjeti, pitanje nije samo što gledamo, nego kako učimo gledati. Davor Bruketa već desetljećima djeluje na sjecištu dizajna, komunikacije i kulture. Kroz kreativni rad bavi se načinima na koje ideje postaju vidljive, kako nastaje vrijednost vizualnog jezika i koliko ono što nas okružuje oblikuje način na koji razmišljamo.
Paralelno s profesionalnim radom, Davor razvija i osobni odnos prema suvremenoj umjetnosti kroz kolekcionarstvo, podršku umjetnicima i interes za autore koji pomiču granice percepcije. Umjetnost za njega nije samo objekt u galerijskom prostoru, nego dio šireg vizualnog okruženja u kojem živimo.
U vremenu kada smo svakodnevno okruženi slikama, sposobnost razumijevanja onoga što vidimo postaje važnija nego ikad. S Davorom razgovaramo o vizualnoj pismenosti, umjetnosti izvan galerijskih prostora, kolekcionarstvu i načinu na koji razvijamo vlastiti pogled na svijet.
Kolekcionarstvo se često povezuje s tržišnom vrijednošću. Koliko je za tebe važno ulagati u umjetnika dok njegov put još traje, a ne tek kada ga potvrde institucije i tržište?
Kupiti rad tek kada su ga svi potvrdili relativno je sigurna transakcija. Podržati umjetnika dok još traži vlastiti jezik mnogo je zanimljivije jer tada ne kupuješ samo predmet nego omogućuješ nastavak procesa. Tržišna vrijednost može doći poslije, važnije je prepoznati relevantnost prije nego što postane očita.
Kroz dizajn desetljećima oblikuješ vizualni jezik svakodnevice. Koliko je upravo taj posao utjecao na način na koji promatraš i biraš umjetnost?
Dizajn me naučio da gledam odnose, a ne samo objekte: ideju i izvedbu, formu i kontekst, namjeru i učinak. Kod umjetnosti me zato ne zanima samo sviđa li mi se rad, nego mijenja li nešto u načinu na koji razmišljam. Dobar rad ne završava pogledom, on ga pokreće.
Vizualna pismenost rijetko se spominje izvan stručnih krugova. Misliš li da je danas važnija nego ikad?
Da, jer slike više nisu ilustracija stvarnosti, one je proizvode. Utječu na ono što kupujemo, čemu vjerujemo i koga smatramo vrijednim pozornosti. Vizualna pismenost zato nije pitanje ukusa, nego sposobnost prepoznavanja tko nam se obraća, s kojom namjerom i u čijem interesu.
Može li privatna kolekcija biti oblik javnog djelovanja? Može li kolekcionar aktivno mijenjati kulturni prostor, a ne samo biti njegov promatrač?
Može, ali tek kada kolekcija prestane biti zatvoreno skladište privatnog ukusa. Posudbe, izložbe, publikacije, razgovori i podrška produkciji pretvaraju vlasništvo u kulturnu infrastrukturu. Kolekcionar ne mijenja prostor time što nešto posjeduje, nego time što omogućuje da to postane vidljivo i relevantno drugima.
Kada upoznaš mladog umjetnika, što te prvo zanima - rad koji je već napravio ili potencijal onoga što tek može postati?
Postojeći rad pokazuje što osoba zna, ali pitanja koja postavlja otkrivaju kamo može stići. Više me zanima postoji li autentična potreba, znatiželja i sposobnost razvoja nego je li sve već savršeno izvedeno. Tehnika se može usavršiti; unutarnji razlog za stvaranje mnogo je teže proizvesti.
Danas gotovo svaki brend želi biti „kulturno relevantan“. Gdje vidiš razliku između iskrene podrške umjetnosti i korištenja umjetnosti kao komunikacijskog alata?
Razlika je jednostavna, ostaje li umjetniku sloboda da napravi nešto što brendu možda neće biti ugodno? Iskrena podrška stvara uvjete za rad bez unaprijed zadanog reklamnog zaključka. Ako je umjetnost samo dekoracija za već napisanu poruku, onda ne govorimo o kulturnoj relevantnosti, nego o posuđenoj vjerodostojnosti.
Imaš priliku pratiti umjetnost, dizajn i kreativne industrije iz različitih perspektiva. Što hrvatskoj sceni najviše nedostaje - publika, institucije, privatni kapital ili međusobno povjerenje?
Nijedan od tih elemenata ne djeluje samostalno, ali bez povjerenja ostali teško surađuju. Imamo talent, publiku i kapital, no često nemamo kontinuitet ni sustav koji ih povezuje. Sceni možda najviše nedostaje spremnost da dugoročno ulažemo jedni u druge, bez potrebe da rezultat bude trenutačan.
Koliko odabirom rada umjetnika utječeš na njegovu ili njezinu vidljivost?
Svaki odabir nekome povećava vidljivost, osobito na maloj sceni. Zato kupnja nije potpuno neutralan ni privatan čin, ona šalje signal umjetniku, galeriji, institucijama i drugim kupcima. Taj utjecaj ne treba precjenjivati, ali ga treba biti svjestan i koristiti odgovorno.
Kada bi mogao preporučiti samo jednu naviku koja razvija vizualnu pismenost, što bi savjetovao nekome tko želi naučiti gledati sporije i pažljivije?
Odabrao bih jedan rad i ostao pred njim deset minuta bez fotografiranja i traženja objašnjenja na mobitelu. Prvo treba opisati što zaista vidimo, zatim što osjećamo, a tek onda pokušati protumačiti zašto. Gledanje postaje preciznije kada odgodimo zaključak.
Što bi volio da jednog dana tvoja kolekcija govori o tebi, a da nema nikakvu legendu na zidu?
Ja nisam siguran da to sto ja radim se uopće može nazvati kolekcijom niti sebe vidim kao kolekcionara. Ovo sto radim je moj intimni dijalog s umjetnošću bez ambicije da traje nakon mene.
Ako je dizajn način na koji oblikujemo svakodnevicu, može li upravo umjetnost biti ono što oblikuje društvo dugoročno?
Dizajn najčešće mijenja način na koji nešto radimo danas, dok umjetnost može promijeniti način na koji ćemo sutra razumjeti sebe. Njezin učinak nije uvijek trenutačan ni mjerljiv, ali upravo zato može biti dugotrajniji. Dizajn organizira stvarnost, umjetnost proširuje ono što smatramo mogućim.
FOTOGRAFIJE: ustupio Davor Bruketa iz vlastite arhive
